NA IVICI VREMENA
27.05.2013
Moj je ćale vozio Tristaća. Mislim da je bio beo, ili nešto svetlo krem, ne sećam se, to je bilo pre nego što sam pošao u školu ili oko prvog, drugog razreda.
Živeli smo tada u Nikšićkoj broj 6, tada je to bilo pri vrhu Vojvode Stepe, jedna ulica do one u kojoj je bio popravni dom u kojem je snimano Specijalno vaspitanje, sa Bekimom, Berčekom i Štimcem. Sećam se da su komšije često psovale ako bi zaboravili da posle posla sa parkiranih kola skinu brisače i stave ih u one kožne poslovne torbe u kojima su na posao umesto dokumenata nosili pola kobasice, parče hleba i perorez. Dešavalo se da odu i ratkapne, naročito ako su kola bila "popularna", kao što je bio Tristać, a neretko je bilo slučajeva da čovek upali kola, ubaci u prvu i krene a ništa se ne dogodi, taman počene da kune "jebem ti, otišlo mi kvačilo" kad bi izašao iz kola i shvatio da je na tri panja i par cigli.
Ćale je tog Tristaća vozio onako, da mu otpadnu leptir stakla. Kao što je bio grubih reči tako je bio i težak na nozi. Sećam se onog menjača kod volana i čestog krčanja u menjačkoj kutiji, loše procenjenih ulazaka u krivine, skakanja na ivičnjake, zaletanja na ravnom i naglih kočenja pred semaforima. Drčan je bio moj ćale. Mama bi govorila "Nemoj Mišo, gde žurimo, polako, daj da stignemo živi" a on bi na to odgovarao "Prestani da mi zvocaš dok vozim!". Ja sam sedeo na zadnjem sedištu i sve to mi je bilo sasvim svejedno, na jedno uvo mi je ulazilo na drugo izlazilo, prihvatao sam to kao normalno, kao normalnu vožnju, kao normalno rukovanje mašinama, kao normalan odnos prema ljudima.
Negde na ivici vremena, u onim godinama kada počneš da sagledavaš svu besmislenost gorčine, sav jad tih klinaca koji su krali brisače i ratkapne, svu bahatost odnosa prema ljudima i stvarima, negde tu u tom prelasku iz zrelih godina u starost, pojavi ti se umesto zamerki, prebacivanja, optužbi, tuge, ljutnje i svih tih loših osećaja, nekakva simpatija i za tog oca, i za tu moju jadnu majku, i za te klince iz popravnog, čak i za tog Tristaća. Taj bi Tristać danas sa punim pravom nosio epitet "oldtajmer", ali najverovatnije je, s obzirom kako je njime rukovano, završio negde pretopljen u neku veš mašinu ili oluke. Tako je i sa ljudima, ako ih tretiraš kao komad gvožđa i šklopocave mašinerije, brzo će propasti. Samo što kod ljudi nema reciklaže, budeš, i nema te posle.
Moj je ćale vozio Tristaća. Mislim da je bio beo, ili nešto svetlo krem, ne sećam se, to je bilo pre nego što sam pošao u školu ili oko prvog, drugog razreda.
Živeli smo tada u Nikšićkoj broj 6, tada je to bilo pri vrhu Vojvode Stepe, jedna ulica do one u kojoj je bio popravni dom u kojem je snimano Specijalno vaspitanje, sa Bekimom, Berčekom i Štimcem. Sećam se da su komšije često psovale ako bi zaboravili da posle posla sa parkiranih kola skinu brisače i stave ih u one kožne poslovne torbe u kojima su na posao umesto dokumenata nosili pola kobasice, parče hleba i perorez. Dešavalo se da odu i ratkapne, naročito ako su kola bila "popularna", kao što je bio Tristać, a neretko je bilo slučajeva da čovek upali kola, ubaci u prvu i krene a ništa se ne dogodi, taman počene da kune "jebem ti, otišlo mi kvačilo" kad bi izašao iz kola i shvatio da je na tri panja i par cigli.
Ćale je tog Tristaća vozio onako, da mu otpadnu leptir stakla. Kao što je bio grubih reči tako je bio i težak na nozi. Sećam se onog menjača kod volana i čestog krčanja u menjačkoj kutiji, loše procenjenih ulazaka u krivine, skakanja na ivičnjake, zaletanja na ravnom i naglih kočenja pred semaforima. Drčan je bio moj ćale. Mama bi govorila "Nemoj Mišo, gde žurimo, polako, daj da stignemo živi" a on bi na to odgovarao "Prestani da mi zvocaš dok vozim!". Ja sam sedeo na zadnjem sedištu i sve to mi je bilo sasvim svejedno, na jedno uvo mi je ulazilo na drugo izlazilo, prihvatao sam to kao normalno, kao normalnu vožnju, kao normalno rukovanje mašinama, kao normalan odnos prema ljudima.
Negde na ivici vremena, u onim godinama kada počneš da sagledavaš svu besmislenost gorčine, sav jad tih klinaca koji su krali brisače i ratkapne, svu bahatost odnosa prema ljudima i stvarima, negde tu u tom prelasku iz zrelih godina u starost, pojavi ti se umesto zamerki, prebacivanja, optužbi, tuge, ljutnje i svih tih loših osećaja, nekakva simpatija i za tog oca, i za tu moju jadnu majku, i za te klince iz popravnog, čak i za tog Tristaća. Taj bi Tristać danas sa punim pravom nosio epitet "oldtajmer", ali najverovatnije je, s obzirom kako je njime rukovano, završio negde pretopljen u neku veš mašinu ili oluke. Tako je i sa ljudima, ako ih tretiraš kao komad gvožđa i šklopocave mašinerije, brzo će propasti. Samo što kod ljudi nema reciklaže, budeš, i nema te posle.