EPILOG NOĆI
Polako, vreme izgubi ritam
i senke se zagrle oko svetla.
Na dve se boje svedu odgovori
svega onoga što se ne usudim da pitam.
Ptice slete u suv potok, nemo, k'o i vetar.
Predamnom goli vidik pukne
i nebo tamno, kao blato gusto,
nad pustoš dugačku milion i jedan kilometar
puta kojim trebam da krenem .
Ukočen budem, pred ogromnim prostranstvom pustim,
skoro nepokretan, da ne potrošim zadržani dah.
Pa kao propali kockar, blefiram, ležerno bih da šetam
samozavaran na mah, da možda pustinju preći mogu.
U stazu koja tragove odmah pretvara u zaboravni prah
nesiguran, iskoraknem prvo slabu nogu.
I svaki zakorak bude mi sve teži, i kasnim, i kasnim..
i to vreme pored mene, tako sumanuto beži ...
kao da svaki propušteni sat cerekavim podsmehom
u glavi mojoj bolno zvoni, ječi, cepajući noć na dan.
Lica potamnelog, sivog, iz tog bespuća mračnog,
jedva nalazeći dah,
buncam besmislene reči, izgovaram bezumna slova
i vučem se, težak, kao da sam od olova
kroz svoj epilog noći, kao kroz rastegnuti epitaf.