Na broju 6
Nekad, davno, davno, živeo sam u Nikšićkoj na Voždovcu. Bile su dve skoro iste zgrade. Ja sam živeo u onoj bliže Vojvode Stepe. Živeli smo mama tata i ja u garsonjeri na krovu...ravan krov, u stvari ogromna terasa od nekol'ko stotina kvadratnih metara. Poligon za uživanciju...betonske kocke odvojene trakom katrana koji se za letnjih vrućina topio...rešetka za odvod kišnice nasred te terase...samo je klincima predškolcima, kao što sam bio ja, moglo biti dopušteno da piške u tu rešetku. Za istih tih letnjih žega izvadilo bi se iz podrupa limeno korito, punilo vodom iz česme i čekalo da se voda dobro zagreje...pa brčkanje i prskanje do mile volje. Dva ulaza, dve garsonjere na krov i dve takve terase...komšinica, tetka Vesela...ćaletovi kaktusi....u junu šišanje na nularicu...ćevapi kod Kovača...komšijina trešnja...stari nemački motor, zarđalo čami iza zgrade...klinci iz popravnog doma Vasa Stajić noću kradu felne sa automobila... nekad i točkove. Desilo se jednom da je komšija upalio tristaća, ubacio u prvu i ostao na mestu jer se kola sa ciglama umesto točkova ne kreću, naravno.
Ma super je bila ta Nikšićka. Tu sam naučio da vozim i bicikl i rolšue. Tu me prvi put ubola pčela. Tu sam prvi put slušao LP, bio je to Bee Gees 1st (koincidencije li). Ta se Nikšićka pod pravim uglom spajala na Jove Ilića. U to su vreme u Jove Ilića bile dve osnovne škole, Bora Stanković (kasnije FON) i Karađorđe. Ja sam išao u obe te škole. Promenio sam pet osnovnih škola, da, da 5 (slovima pet), od kojih su dve bile dok sam kao klinac živeo u Nikšićkoj. Karađorđe....kara Đorđe al karaju i Turci.
Iz iste te Nikšićke vodili su putevi do Autokomande i jedne trafike u kojoj je bilo klikera, raznih. Iz Nikšićke se polazilo i rano ujutro u obdanište koje je bilo negde nasred uzbrdice Vojvode Stepe. Mrzeo sam to obdanište, mrzeo sam zimu, kaljave trotoare i ulaske u pretrpane i blatnjave tranvaje na čijim su se repovima kešali Voždovački besprizornici. S druge strane, voleo sam odlazak u bioskop Voždovac, u pratnji mame naravno...James Bond, suncokret, semenke, već ko šta preferira.
Do koje mere je neko sposoban u detalje da opisuje blisku prošlost,do iste te mere ja ne mogu drugačije da opisujem svoje rano detinjstvo nego odlomcima. Komadići kreppapira, razbocani, vetrom raznešenii naneti u sve ćoškove Nikšićke ulice.
Mislim da je broj bio 6.
Sada, skoro 45 godina kasnije, živim isto na broju 6 ulice koja se zove Varoš.