JEDNU, DVIJE SEKUNDE
Pitam se kada će prestati te maškare. Reče mi 'patetiče'. Dobro, hajde, i od koga je, ipak ću se zamisliti. Ma nema veze, jesam, patetik sam tim' se dičim. I melankolik i heretik i, dobro de, nisam još alkoholik, u ovim godinama se to teže postaje, al', bumo vidli, sve je moguće. Evo, prije neki dan je čovjek sa osamdesetdevet godina (brojevima 89) završio likovnu akademiju, napravio svoju prvu javnu izložbu i pobrao kritike sve jednu bolju od druge. Nije ni umro a slike mu se cijene basnoslovnim ciframa, i znam da nisu novci bitni ali u takvom svijetu živimo, ono što se ne može izraziti u gomili neke novčane jedinice, neke monete, neke jebene konvertibilne valute, kao da nema vrijednost. Dakle, ako je on postao slikar u tim godinama, zašto ja ne bih mogao postat alkos u ovim kojih je upola manje.
Jučer se čovjek dere (mislim pjeva on, ali viče da ga se lošije čuje), nešto, grdfg fvlkjt pa Šarlo. Pa čujem čovječe da si Šarlo, odmah mi bilo jasno i dok nisi propjevao. Na šanku pitam što ima od žestokog. Kaže mali ima biske, medenice...Ne mogu da vjerujem! Ja kažem nek mi sipa u plastiku (jer je staklo izašlo iz upotrebe još kad smo skidali petokraku sa zastava) odmah troduplu. Sipa, sipa, sipa, oči mi se cakle!
A! A gle ovak:
Sipa, sipa, sipa
oči mi se cakle!
Fora, ne. Odmah ispadne stihano čim dodaš ovaj carriage return!
Nije da je bitno al' je bitno, meni, zabole me za druge.
Odem gore do vrha strme staze i nađem se potpuno sam. Na Kaštelu ima jedan travnati proplanak sa kojeg se pruža noćni pogled na more, na novu zaobilaznicu pa sve desno, do reflektorima okupane arene. Ako isključim arenu, ostatak neodoljivo podsjeća na neke noćne pejzaže iz rodnog mi grada, u koji se ne bih vraćao da mi netko da mjesto engleskog premijera.
Zmijulji osvijetljena cesta, na moru cakle neka sićušna treperenja. Jednog trena su nestali svi zvuci oko mene, festival je onijemio, i ja u toj gluhoći osjetim sekundu dvije duboke ushićenosti. Potrebna je jedna slika, panorama konzumirana u samoći.
Nakon toga sam zapalio cigaretu i otpio prvi gutljaj. Muzika se vratila i ja sam još desetak minuta pokušavao oživiti isti trenutak potpunog uživanja, ali bezuspiješno.
Večeras idem ponovno tamo, na festival. Ne toliko zbog muzike, biske, društva ili bilo čega drugog, koliko da ponovno odem na taj proplanak i iznova pokušam...jednu, dvije sekunde.
Jučer se čovjek dere (mislim pjeva on, ali viče da ga se lošije čuje), nešto, grdfg fvlkjt pa Šarlo. Pa čujem čovječe da si Šarlo, odmah mi bilo jasno i dok nisi propjevao. Na šanku pitam što ima od žestokog. Kaže mali ima biske, medenice...Ne mogu da vjerujem! Ja kažem nek mi sipa u plastiku (jer je staklo izašlo iz upotrebe još kad smo skidali petokraku sa zastava) odmah troduplu. Sipa, sipa, sipa, oči mi se cakle!
A! A gle ovak:
Sipa, sipa, sipa
oči mi se cakle!
Fora, ne. Odmah ispadne stihano čim dodaš ovaj carriage return!
Nije da je bitno al' je bitno, meni, zabole me za druge.
Odem gore do vrha strme staze i nađem se potpuno sam. Na Kaštelu ima jedan travnati proplanak sa kojeg se pruža noćni pogled na more, na novu zaobilaznicu pa sve desno, do reflektorima okupane arene. Ako isključim arenu, ostatak neodoljivo podsjeća na neke noćne pejzaže iz rodnog mi grada, u koji se ne bih vraćao da mi netko da mjesto engleskog premijera.
Zmijulji osvijetljena cesta, na moru cakle neka sićušna treperenja. Jednog trena su nestali svi zvuci oko mene, festival je onijemio, i ja u toj gluhoći osjetim sekundu dvije duboke ushićenosti. Potrebna je jedna slika, panorama konzumirana u samoći.
Nakon toga sam zapalio cigaretu i otpio prvi gutljaj. Muzika se vratila i ja sam još desetak minuta pokušavao oživiti isti trenutak potpunog uživanja, ali bezuspiješno.
Večeras idem ponovno tamo, na festival. Ne toliko zbog muzike, biske, društva ili bilo čega drugog, koliko da ponovno odem na taj proplanak i iznova pokušam...jednu, dvije sekunde.