ISTE RIME
Katkad čitam
retke svoje
i zastanem,
zbunjen kojim.
Zinem i zaustim,
pa se pitam,
gdje im odjednom
nestanu boje,
utihnu korak
i izgube ritam.
Tek iz daljine
vidim nemoć
u kojem se rime
često nađu.
Suhe bez ushita
i bez topline,
odjenu jesen,
ozime glađu.
Tad' uz njih stavim
tanku crtu,
k'o umorni uskličnik,
minus mali,
oznaku da je tu
nestalo draži,
pa krenem dalje,
kroz međuretke,
da spotaknem se
o nove laži.
Sve su nam pjesme
kao i životi,
putevi kratki,
uski i krivi,
pokojim stihom
za ili protiv,
ipak nijedna
vječno ne živi.
Često je zaludno
to putovanje
bezbojnih vrhova,
praznim kistom.
Nekad' je smisla
sve manje i manje,
i smeđa prevlada
zelenim listom.
Čemu mi truda
da promijenim išta
kad' su nam rime
svima iste,
putuju slogovi
jedan za drugim
ljubav u nebo,
svi drugi
u čistilište.
19.9.2008.