NA PUTU ZA SIRENU
Ako krenete od Bengazija do antičkih rimskih ruševina ka egipatskoj granici stići ćete u Sirenu i na tom putu prolazit ćete kilometre i kilometre uz samu obalu Sredozemlja koje zapljuskuje pješčane obale Sjeverne Sahare. Nepregledno prostranstvo plavetnila ispresjecano pjenastim tragovima valova sa jedne strane, crveno žućkasti mirni brežuljci pješčanih nakupina sa druge, isto tako uznemirenih nepravilno razasutim brdašcima krečnjačkih stijena i uzvisina sa druge, dok cesta presjeca i odvaja ta dva na oko različita ali u svojoj suštini ista svijeta, svijeta čestica.
Cesta nema oštrih rubova, već su joj prekriveni puderastom naslagom toliko sitnog pjeska da se pitate zašto to zovu pijeskom a ne prašinom. Gibli je lagan i donosi topla milovanja sa juga koja, kroz širom otvorene prozore automobila, ulaze i odmah prolaze na drugu stranu, ka moru. Ispred nas se perspektiva siječe u nekoj udaljenoj točki kamo smo se uputili. I more i Sahara sljubljuju se u daljini, skupa sa cestom koja se pretvara u krivudavu iglu.
Gledam sa zadnjeg sjedišta u očevo rame, vrat, desno uho. Ležeran, opušten. Ima sportske očale kakve su se tih godina nosile u boksovima tehničkih ekipa ondašnje formule jedan. Frajerski isturena ruka kroz prozor, što je u tim okolnostima, kada nema nikoga oko vas da vas vidi, sasvim u redu, nema naznaka nadmenosti i malograđanštine. Znam da je jednom prilikom, kada smo išli na isto putovanje, tražio od mame da mu pridržava volan da on prelista novine, i ona ga je poslušala i za čudo ... a i što bi se moglo dogoditi kada je cesta bila sastavni dio pješćanog krajolika. Volio sam ići u Sirenu. Nigdje kasnije za svoga života nisam vidio tako pitome stijene kao užljebljene u pješčane plaže ili ove u njih. Da sam htio nisam se mogao ogrebati. Vapnenasto krečnjačka površina bila je izbrušena pješčanim olujama i valovima toliko da je jednostavno bilo nemoguće povrijediti se. Sjećam se morske špilje velike poput omanjeg hangara, u čijem je dnu izranjala plićina od takve stijene. Dok bi vani pržilo temperaturom većom
od pedeset stupnjeva, unutrašnjost te špilje bila je osvježavajuća, neki put i prohladna ako bi se zadržao duže. Voda Sredozemnog mora je hladna i uvjek je u pokretu, te je špilja uvjek imala aktivni mehanizam hlađenja.
Sjećam se jedne žene, Vanda, Afrićeva kćer. Tada, kao dječak nisam to primjećivao, ali sad, kroz pamćenje, shvaćam koliko je bila lijepa. Vraćali smo se autom sa kupanja. Moji su otac i majka sjedili naprijed a mi otraga. Vanda je bila umorna i zaspala je tako da joj je glava pala na rub sjedala a usta su joj se širom otvorila. To je zapravo bio ružan prizor. Niti danas mi se ne bi svidjelo kako je tada izgledala. Vrućina i sol su isparavali u kabini, i bez obzira što su prozori bili otvoreni, osjećala se tegoba cjelodnevnog kupanja i sunčanja, neizdrživi umor, slatka iscrpljenost. Moj je otac, teško to skrivajući, bio opčinjen Vandinom ljepotom, i sada znam da je moja majka to primjećivala ali ničim nije pokazivala. I da se mogao kontrolirati, ona bi ipak znala. Žena uvijek zna. Vanda je bila neostvariva, zanosna, mlada i uz sve to u braku sa mužem koji je bio sve samo ne netko sa kim se možeš upuštati u kompetitivnu igru, naročito ne u igru za osvajanje Vande, jer bio je i bogat i mlad i pametan, a iznad svega privlačan. Par para nađe.
Sirene i druženja su potrajala par mjeseci, onih najtoplijih, ljetnjih, kada temperature u tim krajevima redovito prelaze pedeset a suhoća zraka omogućuje preživljavanje. Putovalo se svakog vikenda po tri stotine kulometara tamo i natrag, igrale karte u večernjim smirajima, i tko zna koliko upućenih tajnih pogleda, tko zna koliko slučajnih dodira ramenom dok se prolazilo jedno kraj drugog, tko zna koliko sitnih, džentlmenskih a neprimjerenih pažnji je bilo upućeno i bolno primjećeno. Jer žena zna.
Nikada mi majka to nije priznala, niti meni niti itkome tko bi mi to mogao potvrditi, ali ja sam siguran da je to bio veliki bol i da mu nije ostala dužna. Jer je uzvratiti istom mjerom, ako ništa drugo, ljudski i razumljivo.
Birajući, ili jednostavno prihvaćajući ono što jesam, kasnije, u tim vezama u kojima nema ničega osim sitnih igara i povrijeđivanja, bio sam kao i moja majka, kao i moj otac, smiren da prihvatim povrijeđivanje i bez snage da se suzdržim u čežnji, spreman da podnesem i uzvratim.
Kao cesta uz obalu Sjeverne Sahare, s jedne strane okamenjeni brežuljci glatke izbrušene površine, stvrdnute nakupine oklopa u čijim se jezgrama kriju davne uvrijede i nemari, dok je na drugoj strani uzburkano plavetnilo pjenastih želja koje struje i zovu na pokret, a u sredini cesta koja ih dijeli nejasnim rubovima, cesta granice koja vodi ka Sireni, kojom vozim nesmotreno, listajući novine dok puštam da drugi u strijepnji upravlja. Jer, jebi ga, i muškarac je znao, i muškarac zna.
Cesta nema oštrih rubova, već su joj prekriveni puderastom naslagom toliko sitnog pjeska da se pitate zašto to zovu pijeskom a ne prašinom. Gibli je lagan i donosi topla milovanja sa juga koja, kroz širom otvorene prozore automobila, ulaze i odmah prolaze na drugu stranu, ka moru. Ispred nas se perspektiva siječe u nekoj udaljenoj točki kamo smo se uputili. I more i Sahara sljubljuju se u daljini, skupa sa cestom koja se pretvara u krivudavu iglu.
Gledam sa zadnjeg sjedišta u očevo rame, vrat, desno uho. Ležeran, opušten. Ima sportske očale kakve su se tih godina nosile u boksovima tehničkih ekipa ondašnje formule jedan. Frajerski isturena ruka kroz prozor, što je u tim okolnostima, kada nema nikoga oko vas da vas vidi, sasvim u redu, nema naznaka nadmenosti i malograđanštine. Znam da je jednom prilikom, kada smo išli na isto putovanje, tražio od mame da mu pridržava volan da on prelista novine, i ona ga je poslušala i za čudo ... a i što bi se moglo dogoditi kada je cesta bila sastavni dio pješćanog krajolika. Volio sam ići u Sirenu. Nigdje kasnije za svoga života nisam vidio tako pitome stijene kao užljebljene u pješčane plaže ili ove u njih. Da sam htio nisam se mogao ogrebati. Vapnenasto krečnjačka površina bila je izbrušena pješčanim olujama i valovima toliko da je jednostavno bilo nemoguće povrijediti se. Sjećam se morske špilje velike poput omanjeg hangara, u čijem je dnu izranjala plićina od takve stijene. Dok bi vani pržilo temperaturom većom
od pedeset stupnjeva, unutrašnjost te špilje bila je osvježavajuća, neki put i prohladna ako bi se zadržao duže. Voda Sredozemnog mora je hladna i uvjek je u pokretu, te je špilja uvjek imala aktivni mehanizam hlađenja.
Sjećam se jedne žene, Vanda, Afrićeva kćer. Tada, kao dječak nisam to primjećivao, ali sad, kroz pamćenje, shvaćam koliko je bila lijepa. Vraćali smo se autom sa kupanja. Moji su otac i majka sjedili naprijed a mi otraga. Vanda je bila umorna i zaspala je tako da joj je glava pala na rub sjedala a usta su joj se širom otvorila. To je zapravo bio ružan prizor. Niti danas mi se ne bi svidjelo kako je tada izgledala. Vrućina i sol su isparavali u kabini, i bez obzira što su prozori bili otvoreni, osjećala se tegoba cjelodnevnog kupanja i sunčanja, neizdrživi umor, slatka iscrpljenost. Moj je otac, teško to skrivajući, bio opčinjen Vandinom ljepotom, i sada znam da je moja majka to primjećivala ali ničim nije pokazivala. I da se mogao kontrolirati, ona bi ipak znala. Žena uvijek zna. Vanda je bila neostvariva, zanosna, mlada i uz sve to u braku sa mužem koji je bio sve samo ne netko sa kim se možeš upuštati u kompetitivnu igru, naročito ne u igru za osvajanje Vande, jer bio je i bogat i mlad i pametan, a iznad svega privlačan. Par para nađe.
Sirene i druženja su potrajala par mjeseci, onih najtoplijih, ljetnjih, kada temperature u tim krajevima redovito prelaze pedeset a suhoća zraka omogućuje preživljavanje. Putovalo se svakog vikenda po tri stotine kulometara tamo i natrag, igrale karte u večernjim smirajima, i tko zna koliko upućenih tajnih pogleda, tko zna koliko slučajnih dodira ramenom dok se prolazilo jedno kraj drugog, tko zna koliko sitnih, džentlmenskih a neprimjerenih pažnji je bilo upućeno i bolno primjećeno. Jer žena zna.
Nikada mi majka to nije priznala, niti meni niti itkome tko bi mi to mogao potvrditi, ali ja sam siguran da je to bio veliki bol i da mu nije ostala dužna. Jer je uzvratiti istom mjerom, ako ništa drugo, ljudski i razumljivo.
Birajući, ili jednostavno prihvaćajući ono što jesam, kasnije, u tim vezama u kojima nema ničega osim sitnih igara i povrijeđivanja, bio sam kao i moja majka, kao i moj otac, smiren da prihvatim povrijeđivanje i bez snage da se suzdržim u čežnji, spreman da podnesem i uzvratim.
Kao cesta uz obalu Sjeverne Sahare, s jedne strane okamenjeni brežuljci glatke izbrušene površine, stvrdnute nakupine oklopa u čijim se jezgrama kriju davne uvrijede i nemari, dok je na drugoj strani uzburkano plavetnilo pjenastih želja koje struje i zovu na pokret, a u sredini cesta koja ih dijeli nejasnim rubovima, cesta granice koja vodi ka Sireni, kojom vozim nesmotreno, listajući novine dok puštam da drugi u strijepnji upravlja. Jer, jebi ga, i muškarac je znao, i muškarac zna.