ONA
Ona, na čije usne
stavljam zadnju kap
preostale vode
i zadnji komad hleba.
Ona koja mi
kao vazduh treba
a jedva je dišem,
čije zadnje reči
u gnev me satru
i dok ih slušam
i dok ih pišem.
Žilava od strepnje,
užegla od stida,
ne ostavlja me samog.
Nanjuši me nekako,
ne gubeći iz vida
moje slabosti,
pa sa mene onda
meso čežnje skida
i kost mi svaku
do starosti grize.
Ona za koju živim,
koja se rađa
u toplini greha
i slatkoći mane
a u sve svoje laži
ne može da stane
pa umire sama
dok prezire vrline.