O naravi i sličnim stvarima
Tužna, kao ona priča
što s usana kruži,
kao stih Oskara Daviča,
a nepokorna.
Takva si o naravi,
izmučena.
Bežah putevima k moru,
od sebe od tebe, o naravi
da pronađem zoru
u nekom boljem sutra,
al otkriva me pramen garavi
dok jedem hlebovu koru.
A sada mi more više ne treba,
tu, gde Sunce prži ko bez hlada,
ja tražim uzalud bistre potoke
tu gde kamen i suša vlada.
Tužna, kao neka priča
što se s usana šapuće,
tužna kao stih Oskara Daviča,
a nepokorna, o naravi.
Moji su koreni davno izbledeli,
gubi narav čega da se seća,
predak bliski u Bekstva noveli
izgara kao istrošena sveća.
(posvećeno mome sticu imenjaku)