JOŠ, JOŠ, JOŠ, JOŠ
Kad' kiša pada
ja sam tvoj,
ja sam tvoj,
ovogodišnji,
jesenji,
kad kiša pada,
kad lišće
s mene opada
ono klizi
kao moji prsti
niz tvoj kuk,
kad kiša pada
i vetra huk
kao dah moj vreli
međ' tvoja bedra,
kad kiša pada
niz puklu koru
stoletnjeg cedra.
Kad kiša pada
ja vičem
kao krilima da mašem
još, još, još, još!
I osećam se spašen
iako znam
da se moje grane suše,
da moje telo plaća
danak moje duše.
A onda Suncem
okupan ti struk
pred oči moje
krene mi niz um
i šumom šumi
osušene kapi
koje čuva horizont,
tvoj kuk.
Da mi je,
ah da mi je,
da kiša opet padne,
da budem opet
tvoj, samo tvoj,
celim ovim mojim,
raskoljenim ja.
Kad' kiša pada
ja sam tvoj,
ja sam tvoj,
ovogodišnji,
jesenji,
kad kiša pada,
kad lišće
s mene opada
ono klizi
kao moji prsti
niz tvoj kuk,
kad kiša pada
i vetra huk
kao dah moj vreli
međ' tvoja bedra,
kad kiša pada
niz puklu koru
stoletnjeg cedra.
Kad kiša pada
ja vičem
kao krilima da mašem
još, još, još, još!
I osećam se spašen
iako znam
da se moje grane suše,
da moje telo plaća
danak moje duše.
A onda Suncem
okupan ti struk
pred oči moje
krene mi niz um
i šumom šumi
osušene kapi
koje čuva horizont,
tvoj kuk.
Da mi je,
ah da mi je,
da kiša opet padne,
da budem opet
tvoj, samo tvoj,
celim ovim mojim,
raskoljenim ja.