PRVO UMIRU REČI
Sve mi se raspada
pod providnim prstima,
u mraku pratim
crvena svetla,
neprosvećenost,
i topi se gorčina
u nemim ustima,
žvala životinjska,
znoj konjske sapi,
harmonije mašinerija,
balovi elita,
kukurikanje svadbenog petla,
analogije, koincidencije,
namernosti.
Sve mi se raspada
pod prstima,
svaka rečenica,
kao zrna kukuruza
u žrvnju zdrobljene
prazne konverzacije,
dok se raspada
i sama vodenica
i suhe joj lopatice točka
bez kapi potočne vode.
Dođe tako jedan dan,
u kom se sve raspadne
a ostatak ode.
Reči putuju,
odbijaju se o smisao,
zatiru u prašini neosetljivosti,
dave u talozima laži.
Reči, prvo one umiru,
ne kao nemost od fascinacije,
nego tupi eho nemanja potrebe.
Prvo umiru reči
ali mi ih kao mrtvu štenad
još dugo posle
prevrćemo u dlanovim.