PRLJAVA KUĆA
Na ovim zidovima,
prašnjavim slikama,
u zapuštenom sudoperu,
ljubav je umrla.
Prljava kuća
čuva zadahe,
izvrnute rečenice,
tek igrom slučaja otkrivenu
veliku rumenu laž,
u njoj nema
ništa više
sem apostrofa bez sadržaja,
nema ona smisla
i više nema draž.
A ja nemam snage
da ti objašnjavam zašto,
da se pravdam
ili osećam krivim.
Ljubav je umrla odavno
i ostavila proneveru i ponos,
odgovrnost, račune,
svakodnevicu koja mrvi.
Tu više nema ničega
osim starenja,
jedenja, spavanja
i varenja,
tu nema više ničega,
čak ni parenja,
baš ničeg
što čini život vrednim.
Ljubav je umrla odavno
i ja tu samo žednim,
dok na tim zidovima
vise naši ostaci.
Nema poljubaca
i nema svađe,
samo mrvice na podu
i siva stakla životarenja.
U toj prljavoj kući,
više nema veselja,
nestalo je
kao i sva moja snaga,
svaki osmeh
i svaka lepa želja,
sve je u njoj
nestalo bez traga.
Umrla je u njoj
ljubav tako,
prašinom i paučinom,
prekrivena polako.