IZGUBLJENO VREME
Tamo gde se lomi svetlost,
u pregibu uzaludnog sna,
gde sam sam a nisam samo ja,
tu čekam u rasedima,
u zasedama, u nasadima
čudnih biljaka.
Sanjao sam moćnu rečenicu,
ali je zaborav buđenja
čini nikada izgovorenom.
Sanjao sam obećanja.
San je bio strastan, mazni,
čežnja pun i bezizlazni.
Sanjao sam stabilnu krizu,
kontinuitet nemara,
usiljeno razumevanje,
sanjao sam ukradenu Mona Lizu,
zarolanu jazom, bez okvira,
nasukanu prekinutom apstinencijom.
Skroz daleko, a sasvim blizu,
tu u grudima, iznad stomaka,
tu sam sav svoj smisao izgubio,
između rebara, na dodir prsta,
i sav besmisao koji me vara,
tu sam nehtevši dobio.
Na počinak, na počinak!
moje kosti glasno opet viču,
ovom biću čije ruke neumorno streme.
Sve su pesme i sve suze s njima
samo kratko, izgubljeno vreme.