GOVORIM U ŽARGONU A ČITAM U SLENGU
Ovih dana je umro Mahesh Yogi, Olivera je napustila Đoleta, a i ja sam nekako naslućivao da će i mene napustiti moji učitelji i muze.
Pa kada se već sve tako dogodilo, nema smisla to ne prihvatiti. I učitelji i muze će dolaziti i odlaziti, netko će se naći. Jedini dolasci i odlasci koji me uznemiruju su oni moji.
To je kao i kod zubara....sjedni, opusti se neće boljeti..... Ma koj k. neće boljeti, boljet će jer je to priroda stvari, tako i treba. Kod čika zube se mora ako ne želiš da ti poispadaju svi zubi, popravak košta i boli, ali je rezultat, slobodni otvoreni osmjeh, vrijedan toga.
Dakle, još ako je bila injekcija prije toga..., nema brige! Plomba na mjestu, zagriz izbalansiran, glava se pri glasnom smijehu slobodno zabacuje u natrag. Ne jedeš dva sata...velika stvar! To sa nejelom i nije problem jer ne jedeš već danima pa kao da će ti
nešto biti za još dva sata. Malo te boli vilica, to je prirodno jer si bio razjapljen na neko vrijeme pa ti sad treba da se sastaviš. Usne ne osjećaš...ma i to je ok, i okus anestetika.....i to! Čudnom mješavinom boli i nelagode do konačnog zdravog daha kroz koji su prošle riječi koje su jednostavno morale izaći van.
Hm...zubar je neprimjerena usporedba (iz više razloga),ali kad' te muze napuste čak je i sposobnos naći bilo kakvu usporedbu dovoljno dobrodošla da si njome pojasniš neke stvari.
Izostanak osjećaja unutarnje potpunosti nas nagoni da nešto napravimo, popunima praznine i otvorimo kutije u kojima držimo stare vinilne ploče, pregledavajući je li još uvjek sve tu, nismo li možda izgubili ono što nas može rasplesati u prigodnim prilikama, jesu li tu sve note od kojih smo se nekada osjećali potpuni.
Da sve je tu, koliko god patinirano, koliko god demode, koliko god neulašteno. Uz pomoć pažljivo odavranih pamučnih i svilenih tkanina, uzmemo te detalje i poliramo ih, dok ponovno ne dobiju onaj sjaj kao i kada smo ih, pomno odabirući, kupovali. Tada, kada obavimo taj uvertirni posao, uživamo u starom sjaju i vještini filigranskih majstora, poznavatelja svoga zanata, Božijim naumima za nas.
Ne mogu se sada šišat' na 'jakosamzajebaniopasan', sjesti na pilu koja ima dva puta više konja nego ja IQ, i prepustili se brzini smrti na toplim asfaltima. Ne mogu počeli trošit novac u kladionicama umjesto na štandovima sajmišta.
Nije mi važna tržišna vrijednost već ona osobna, subjektivna. Sve je još uvjek tu i vrijeme nije ukralo i zaturilo moju notnicu. Stare ploče i gramofon još uvjek rade i imaju isto onoliko veću toplinu u zvuku od svih čuda elektronike koje svakodnevno konzumiram. Taj proces pronalaženja samoga sebe, okretanja uz pomoć dlanova, bez prstiju, na stranu B, uz prethodno čišćenje grafitnom četkicom. Krckanje razmaka kao najava nečeg zbilja vrijednog slušanja, mirovanje da se vibracije podom ne prenesu na mehanizam ručice i dijamantnu iglu, daju tom postupku ritualnu važnost.
Razumjem gradkse kavane ispunjene zvukom uštogljenih kvarteta, razumijem svoj djedove i bake. Oni bi na vinil gledali sa prezirom.
Ono na što ne pristajem i ono od čega ne odustajem, su nove isprane tehnika brzih učinaka i napuštanje starog žargona, žargona polako zaboravljenog uličnog slanga snubljenja...., pa makar taj žargon bio arhaizam i ako ga danas zovu slang, pa makar u slangu imao konačni rezulta 'odlijepljeno puknuće ispaljenja'.
Sve to je vrijedno ... pa čak i zvuk proizveden onim posljednjim krugom u spirali reza ...ponavljajući, poznati zaključak...i on je vrijedan, dokle god se nešto može zavrtiti u meni.
Do idućeg slušanja starih ploča ostaju idealno procesirane harmonije svakodnevice, koje ne prepoznajem i koje nikada neću upamtiti. Nema veze glavno da se nešto sluša ....i to je dobro do idućeg rituala.
Pa kada se već sve tako dogodilo, nema smisla to ne prihvatiti. I učitelji i muze će dolaziti i odlaziti, netko će se naći. Jedini dolasci i odlasci koji me uznemiruju su oni moji.
To je kao i kod zubara....sjedni, opusti se neće boljeti..... Ma koj k. neće boljeti, boljet će jer je to priroda stvari, tako i treba. Kod čika zube se mora ako ne želiš da ti poispadaju svi zubi, popravak košta i boli, ali je rezultat, slobodni otvoreni osmjeh, vrijedan toga.
Dakle, još ako je bila injekcija prije toga..., nema brige! Plomba na mjestu, zagriz izbalansiran, glava se pri glasnom smijehu slobodno zabacuje u natrag. Ne jedeš dva sata...velika stvar! To sa nejelom i nije problem jer ne jedeš već danima pa kao da će ti
nešto biti za još dva sata. Malo te boli vilica, to je prirodno jer si bio razjapljen na neko vrijeme pa ti sad treba da se sastaviš. Usne ne osjećaš...ma i to je ok, i okus anestetika.....i to! Čudnom mješavinom boli i nelagode do konačnog zdravog daha kroz koji su prošle riječi koje su jednostavno morale izaći van.
Hm...zubar je neprimjerena usporedba (iz više razloga),ali kad' te muze napuste čak je i sposobnos naći bilo kakvu usporedbu dovoljno dobrodošla da si njome pojasniš neke stvari.
Izostanak osjećaja unutarnje potpunosti nas nagoni da nešto napravimo, popunima praznine i otvorimo kutije u kojima držimo stare vinilne ploče, pregledavajući je li još uvjek sve tu, nismo li možda izgubili ono što nas može rasplesati u prigodnim prilikama, jesu li tu sve note od kojih smo se nekada osjećali potpuni.
Da sve je tu, koliko god patinirano, koliko god demode, koliko god neulašteno. Uz pomoć pažljivo odavranih pamučnih i svilenih tkanina, uzmemo te detalje i poliramo ih, dok ponovno ne dobiju onaj sjaj kao i kada smo ih, pomno odabirući, kupovali. Tada, kada obavimo taj uvertirni posao, uživamo u starom sjaju i vještini filigranskih majstora, poznavatelja svoga zanata, Božijim naumima za nas.
Ne mogu se sada šišat' na 'jakosamzajebaniopasan', sjesti na pilu koja ima dva puta više konja nego ja IQ, i prepustili se brzini smrti na toplim asfaltima. Ne mogu počeli trošit novac u kladionicama umjesto na štandovima sajmišta.
Nije mi važna tržišna vrijednost već ona osobna, subjektivna. Sve je još uvjek tu i vrijeme nije ukralo i zaturilo moju notnicu. Stare ploče i gramofon još uvjek rade i imaju isto onoliko veću toplinu u zvuku od svih čuda elektronike koje svakodnevno konzumiram. Taj proces pronalaženja samoga sebe, okretanja uz pomoć dlanova, bez prstiju, na stranu B, uz prethodno čišćenje grafitnom četkicom. Krckanje razmaka kao najava nečeg zbilja vrijednog slušanja, mirovanje da se vibracije podom ne prenesu na mehanizam ručice i dijamantnu iglu, daju tom postupku ritualnu važnost.
Razumjem gradkse kavane ispunjene zvukom uštogljenih kvarteta, razumijem svoj djedove i bake. Oni bi na vinil gledali sa prezirom.
Ono na što ne pristajem i ono od čega ne odustajem, su nove isprane tehnika brzih učinaka i napuštanje starog žargona, žargona polako zaboravljenog uličnog slanga snubljenja...., pa makar taj žargon bio arhaizam i ako ga danas zovu slang, pa makar u slangu imao konačni rezulta 'odlijepljeno puknuće ispaljenja'.
Sve to je vrijedno ... pa čak i zvuk proizveden onim posljednjim krugom u spirali reza ...ponavljajući, poznati zaključak...i on je vrijedan, dokle god se nešto može zavrtiti u meni.
Do idućeg slušanja starih ploča ostaju idealno procesirane harmonije svakodnevice, koje ne prepoznajem i koje nikada neću upamtiti. Nema veze glavno da se nešto sluša ....i to je dobro do idućeg rituala.