DA NIJE PARKINSON?
Ona moja frendica, ma sjećate je se iz 'noći velikih šmrkova'. Sjedimo prošli vikend na kavi, pričamo nebitnosti, pušimo i komentiramo poznate i znamenite likove grada koji se svojom osebujnošću može usporediti sa pomoćnim nogometnim igralištem. K'o neke babe, neki put se zgranem kad pomislim koliko sam sati u životu proveo ovako ne radeći ništa pametnoga, trošeći vrijeme, ubijajući sate da dočekam samo jedan trenutak raspaljenog doživljaja.
Naravno, priča, kao i uvijek, dođe na teme koje nas najviše zaokupljaju, ako zanemarimo djecu, posao i novac. Tema odnosa, izlizanih ljubavnih priča, koje se čitaju iz već požutjelih i zamašćenih stranica, ukoričenih tvrdim povezom.....i jezgra, šivano povezani papir, na granici da se pokida i ispadne.
Začudno je koliko loše komunikacije se stvori nakon nekih godina. Istodobno loše, a govore se stvari koje se prvih godina ne bi niti
pomislile a ne izgovorile. Priča ona:
- Ma vidim ga, izbjegava da gleda u mene. Svi kažu da se super držim, da izgledam deset godina mlađe, ali nisam što sam bila prije dvadeset godina. I onda puknem i pitam ga što to ne voli na meni. Znaš nas kakve smo, uvijek tražimo neki jebeni dokaz da nas naš muškarac voli, i to samo nas, i da smo mu najljepša žena na svijetu i da druge ne postoje. A on mi kaže, dok gleda Nikitu, 'ma ništa, super si....'. Bedak jedan! K'o da ja ne znam što je u muškoj glavi! Onda popizdim i kažem mu 'Jebala te Nikita, šta ti misliš da si Bred Pit!? Pogledaj se, prije ličiš na pitbul terijera'. Eto kako si mi žene upropastimo dan. Bolje da sam šutala.
Smijem se ja njezinim komentarima i pričama. Luda je, polomljena kao i ja ali gazi na obje noge kao da joj nije ništa.
I da ne ispadne da sam ja samo sa jedne strane ispovjedaonice, dam i ja obol, zamjenimo mjesta, znam da na kraju nitko za pokoru neće zborit 'zdravo Marijo' trideset puta, pa se opustim i pričam:
- Ma sve mi je jasno! Meni dođe da pobacam sve albume, majke mi. Kad naletim na njih, naravno, sve je složeno kronološki pa se otvore prve stranica, a na njima komad (pljesnem šakama i stisnem ih pa mašem rukama naprijed-nazad da pojačam svoju tvrdnju ) - znaš koji komad! Onda odmah okrenem one stranice gdje smo bili pri kraju sa potrebom za fotografiranjem, gledam, ne vjerujem. Pa opet na početak, stranicu po stranicu, pokušavajući da nađem u kojim godinama je započeo taj proces kopnjenja.
I tako ja zajebem stvar do daske, jer moja frendica kaže,
- Ma vi ste muškarci svi kreteni! Al' ajde, frend si mi pa ti opraštam.
Shvatim da sam pričom išao u prilog njezinoj tvrdnji, što ću, to je moj pogled na stvari, kamo sreće da vidim tuđim očima, svačeg' bi se u životu nagledao.
Nije situacija neprijatna, pa znamo se godinama, o svačem se pričalo. To je tako, sa nekima možeš o svemu a sa nekima ni o čemu. Kažem:
- Jebem mu, tresem se bez kave, onda popijem par kava pa se tresem od kave. U vražiju mater, stalno se tresem!
a ona kaže:
- Pa Bog te, da nije Parkinson !?
Onda se cerekamo kao budale.
Nema veze, kažu da je najslađi smijeh onaj na svoj račun.
Malo mi je preslatko već od tog smijeha, al' ajd'!