BEZ KAPITELA
Gorostas je stajao kamenih očiju i bez jedne ruke, okrnjenoga nosa i spolovila, u drugoj je držao preko ramena prebačenu tkaninu. Vidjelo se da je ruka koja nedostaje nekada pokazivala u smijeru njegovog pogleda, ka otvorenom prostranstvu i u smjeru doma iz kojeg je u osvajačke pohode svojedobno krenuo.
U Sireni, antičkom gradu u ruševinama, gradu poetskog, romantičnog imena, takvih je statua, bez ekstremiteta i dijelova lica ili pojedinih organa, bilo puno. Bilo je i lavova i okrnjenih stupova koji su zjapili u prazno nebo samo podsjećajući da su nekada držali na sebi neke svodove pod kojima su šetali, razgovarali, planirali nova osvajanja i stvarali, neki ljudi koji su nestali prije par tisuća godina.
Ako se u takvom ambijentiu zateknete sami, bez prisustva glasova živućih ljudi i bez njihove pojave u vidokrugu, osjetit ćete vrijeme. Iako svo srušeno i opustošeno, arhitektonsko okružje, kamene staze, razvaljene stepenice i u grmlje obrasla mala kazališna arena, ispunit će se duhovima u tunikama. Čitav svijet može izroniti iz zaborava i oživjeti. Samo ako se malo prepustite i osamite.
Bezobrazno i krajnje nepristojno, ali oprostivo za dječaka od desetak godina, uzjahao sam kamenog lava koji leži uz prilazne stepenice nekad postojećeg hrama od kojeg su ostali samo pročelni stupovi. Na drugoj strani stepenica je kamna lavica. Kameni lav je topao od sunca i površina mu je podatna na dodir.
Roditelji se vraćaju zabrinuto me dozivajući i to me budi iz sanjarije. Maštarija se razbija i svi nepostojeći duhovi oko mene, naglo se razilaze i sklanjaju pred pogledima novopridošlih ljudi. Nestaju u stidljivom i žurnom hodu. Ostaju okamenjena lica bez nosa i udova, obezglavljeni šiljci, stupovi bez kapitela i prazno nebo nad njima.
Na licu moje majke vidim trenutak kada nestaje panika i vraća se uspokojenje. Zabrinutost da sam se izgubio naglo ispari i moj otac diže kameru i slika me na lavu.
Jučer sam prelistavao albume sa fotografijama. Očev stric, otac i majka, moja sestričina koja je sada na drugoj zemljinoj polutki. Troje umrlih i nas dvoje živih ali razdvojenih pustim tisućama kilometara.
Jedna fotografija na kojoj sam. Jašem lava, gledam na istu stranu na koju statua pokazuje otkinutom, nepostojećom rukom. Malta, Sicilija, potplat velike čizme.
U Sireni, antičkom gradu u ruševinama, gradu poetskog, romantičnog imena, takvih je statua, bez ekstremiteta i dijelova lica ili pojedinih organa, bilo puno. Bilo je i lavova i okrnjenih stupova koji su zjapili u prazno nebo samo podsjećajući da su nekada držali na sebi neke svodove pod kojima su šetali, razgovarali, planirali nova osvajanja i stvarali, neki ljudi koji su nestali prije par tisuća godina.
Ako se u takvom ambijentiu zateknete sami, bez prisustva glasova živućih ljudi i bez njihove pojave u vidokrugu, osjetit ćete vrijeme. Iako svo srušeno i opustošeno, arhitektonsko okružje, kamene staze, razvaljene stepenice i u grmlje obrasla mala kazališna arena, ispunit će se duhovima u tunikama. Čitav svijet može izroniti iz zaborava i oživjeti. Samo ako se malo prepustite i osamite.
Bezobrazno i krajnje nepristojno, ali oprostivo za dječaka od desetak godina, uzjahao sam kamenog lava koji leži uz prilazne stepenice nekad postojećeg hrama od kojeg su ostali samo pročelni stupovi. Na drugoj strani stepenica je kamna lavica. Kameni lav je topao od sunca i površina mu je podatna na dodir.
Roditelji se vraćaju zabrinuto me dozivajući i to me budi iz sanjarije. Maštarija se razbija i svi nepostojeći duhovi oko mene, naglo se razilaze i sklanjaju pred pogledima novopridošlih ljudi. Nestaju u stidljivom i žurnom hodu. Ostaju okamenjena lica bez nosa i udova, obezglavljeni šiljci, stupovi bez kapitela i prazno nebo nad njima.
Na licu moje majke vidim trenutak kada nestaje panika i vraća se uspokojenje. Zabrinutost da sam se izgubio naglo ispari i moj otac diže kameru i slika me na lavu.
Jučer sam prelistavao albume sa fotografijama. Očev stric, otac i majka, moja sestričina koja je sada na drugoj zemljinoj polutki. Troje umrlih i nas dvoje živih ali razdvojenih pustim tisućama kilometara.
Jedna fotografija na kojoj sam. Jašem lava, gledam na istu stranu na koju statua pokazuje otkinutom, nepostojećom rukom. Malta, Sicilija, potplat velike čizme.