MOM HAUSTORU
Nije bilo tog leta
i nije bilo te zime
od kojih nas nisi čuvao,.
Nije taj vetar duvao,
ni košava ni mećava,
da nam nije glava
u tvojem skutu
našla utočište.
I dok su nam ulice
čupale kosu
i asfalt nam gulio đon,
ti si ostao tako skriven
bezimen i tih.
Ti si zaslužio ovaj stih,
jer su nam ljubavi dah
u tebi gubile,
i tebi bi trebalo
kao i toj ulici
dati neko ime,
da nemaš samo
na čelu pusti broj,
jer u tebi smo srca
poklanjali nekoj 'njoj'
i bili smotani i uplašeni,
u tebi smo mirisali
nečija topla usta
i grlili nekoga uz tvoj zid,
oči sklapali i gubili
i sluh i vid.
U tebi smo priče izmišljali,
jedno drugom govorili laži
i bili neizmerno draži
na tvom stepeniku,
i slušali jeku
negde zalupljenih vrata,
i bojali se lifta
i da joj ne naiđe tata...
Aaaaaaaah ....ime ti treba dati
za svu tu slatkoću
u tebi potrošenih sati.