POD TREĆIM REBROM
Miriše moj asfalt,
negde u slepoočnici,
pod trećim rebrom.
Obučem teške misli
da izađem na kišu.
Jutra su ista
kao i zalasci.
Da odvoji dva ništa
od jedne staze,
vreme se opire.
Poniru mi reči.
Takav je samo dan,
kažu,
a postaje takav
skoro svaki.
"Pusti za sutra
sve odluke,
pusti sva sutra,
pusti sve!"
čujem glas
pod trećim rebrom.
Sve moje pesme
su tišine,
sve moje slike
su crno bele,
i kao da ne žele
da više budu šarene,
neizbežno to je
da mi iz reči jednom
nestanu sve boje,
ili bar ponekad.
Pomislim onda
da možda sanjam
i to me uteši.