KO BI TO MOGAO DA ZNA
Rešo za kafu
i zakorela džezva,
dva mala Rubina
na stolu požutelom
od duvanskog dima,
drveni čiviluk
na kojem visi
držač za novine,
i na njemu neko
novinsko izdanje
umašćenih strana
od pre deset dana.
Tako se osećam danas,
... nekako,
kao stara
izakana kafana.
Sutra ću možda biti,
na utrini prema Margiti,
prelaziti ćupriju
nad jarkom
i rukom dirati koru
olistalih topola,
dok budem prolazio
stazom od cigle
pored naše kuće
u glavnom sokaku,
i noću, u mraku,
gledati mačku u avliji
gde vija miša.
Suncem prah
ovrućen ko crep
za bol u stomaku
praši prste
bosih stopa
i tabane mi greje
u veselom trku,
usred nekog
banatskog leta
što mi se smeje
iz davne neke
šezdesetpete,
kada sam tek postao
hodajuće dete
koje zna kako
da pobegne
iz dedine kuće
i selom luta,
luta, luta
u ta topla letnja jutra,
kad je voda sa bunara
bila hladna
a oči vruće, vruće,
pune svakojakog žara.
Ko bi to
mogao da zna,
kako ću se
osećati sutra.