KLINKA S TAŠA
Klinku sa Taša sam upoznao, verujem ali sada sumnjam, igrom slučaja. Bilo je to krajem aprila, a daleko pre toga je neka priča bila, nešto čudno, sada mi se čini kao da sam već tada bio u mreži a da to nisam znao. Bila je nesnosna, stvarno, ludovala je i skakala po trotoaru ispred jednog ulaza u moju glavu i uvek sam bio na granici da je prijavim roditeljima ali je pokazivala neku dozu zrelosti zbog koje sam shvatio da ipak zna granicu. Kakva zabluda je to bila. Kada se prvi put povukla nedostajao mi je taj vrtirep, pa sam uhvatio sebe kako se osvrćem po stranicama dana gurajući prstima sate na brojčaniku što brže napred ne bih li je u nekom od njih ipak uhvatio. Bila je strašno brza kada bi se ponovo pojavila, kao furija, traaaaas vratima, bum u glavu, rečenice kratke kao odlomljeni komadi cigle kojima je znala da me gađa i sakrije se iza ugla onoga što sam ja zvao pesma i pokušao da koristim kao štit od stvarnosti.
Ludost na koju sam uzjahao krajem prošlog leta, za nju je bila prirodno agregatno stanje, ništa jednostavnije od toga sesti na to čudo i napraviti hiljadu klikova od jedne stranice života do druge, a meni je u početku trebala skoro fraktura lakta da se iz jednog reda prebacim u sledeći. To me stravično privlači kod nje, ta sumanuta hrabrost. Od nje sam naučio da život jeste jedan ali da nije vredan ako se u njemu ne pojavi nikakav rizik. Ja nisam drvo, a ni zec neću da budem pa sam odlučio da se prepustim i da vidim gde to vodi, u koju ću se od samotnih životinja pretvoriti, u medveda ili u vuka, u tetreba ili u pumu, i u kojoj ću to šumi nju tražiti kad je mesečina.
Klinka sa Taša me je jednoga dana uhvatila za ruku, u stvari ja sam nju, ali mi se sada čini kao da mi je u mislima rekla "daj više, prestani da se foliraš i uhvati mi dlan", ostalo je najlepša noćna mora i najluđi moj neostvareni do tada san. Posle mi je rekla da sam težak kao crna zemlja, da sam ovakav - onakav i sve mi je to prijalo kao da mi govori da sam najbolji na svetu. Bila je strašno nervozna, stalno je sakrivala kosom lice, zalepila mi je žvaku na stolicu...ma poludeo sam od njenih iritacija, ali je ona postala sanacija moga života. Pretvorila se u najlepše moguće rušenje svega što sam do tada izgradio. Izvadio sam srce i rekao joj da ga čuva jer da ja sa njim baš nisam bio najbolji i da bi bilo pamtno da ga dam nekome ko će mu uliti život. Ona me pogledala u oči i rekla da nisam normalan, da oladim malo, da da tako je rekla "o'ladi budalo" dok sam skidao žvaku sa farmerki i u mraku tražio ostatak sebe.
Probao sam da delujem finjaka, ali mi je skinula sve oklope i pretvorila u golu kornjaču na leđima, morao sam da istrpim ogroman strah pokazujući sve svoje slabosti, ali je ona bila smerna i opustila me do kraja, pa sam se samo otisnuo tim njenim rukama i plovio od njenih šaka i lakata do ramena. Ona se tako divno ljubi i hipnotiše me svojim glasom, ona me pita zašto samo hvalim svilu oka i baršun stasom, zašto ne pričam o tome kako je pametna i kako rezon zdrav ima...
ah ta klinka sa Taša je luda, jer svima pričam de je ona sva moja pamet, da ja svu pamet samo zbog nje i imam.
Ja volim tu klinku sa Taša, ceo taj kraj zbog nje volim i sve njegove trotoare, polomljene haustore, gužvu u 27. Marta i svaki jebeni ćošak tog kvarta mi je sada drag i ne da mi mira ovaj vrag koji je sada kalemljen na mene, ne da mi mira i sve mi u ušima svira od tog njenog glasa. Smotala me ta mala načisto i sada sam zarobljen tu, na tom Tašu, iza ćoškova prolazim u uličice i nervozno je tražim u svakom satu u svakom minutu tražim taj glas i osmeh, tu njenu kosu žutu i pitam se da li je stvarna ili je tako kvarna da me ispali ko budalu i samo me iz te njene mreže izvuče na suvo .... ma boli me uvo, samo neka mi još jednom obraze u šake primi, a ja ću da otvaram usta na prazno ako treba, i da obećavam tri želje dok joj ne izdahnem na dlanu.