NAŠE LETO
Lepe, prst debele šnicle sveže tune, pečene na naglo, maslinovo ulje i limun, lešo krompir i blitva, radič salata. Ti i ja za stolom, jedno naspram drugog, u kupaćim kostimima dok nesnosna vrućina topi smole i rastače vazduh mirisima borovine.
Gladan sam kao životinja a gledam ti u ramena i razmišljam kojim bih te rečima nagovorio da se s plaže opet vratimo u sobu. Nalakćen i nagnut posmatram ti krajeve usana skupljene u male lelujave smeške, nozdrve koje se šire, bradu ovlaženu znojem i morskom vodom, bratele bikinija koje lenjo leže na tvojim nadlakticama i one uvalice koje spajaju prsni koš i vrat.
Jedeš brzo, bez hleba, diraš mi vrhovima stopala gležnjeve i upitnim pogledom gledaš u moje oči a zatim u tanjir kao da kažeš "Hajde, šta čekaš, pa super je, jedi!". Volim kada imaš apetit, kada šakom u kojoj držiš viljušku sakrivaš usta u kojima je preveliki zalogaj i kada radiš duboke uzdahe kojima iskazuješ zadovoljstvo i uživanje u tom zalogaju. Kao da ne znam, ali moje su potrebe druge, hrana je samo kamenčić žala u kojem su svi oblutci mojih gladi.
Prolaze minute. Vreme postaje još sparnije i još sporije. Sitos vlada našim zaspalim htenjima. Zavaljeni u stolicama i ispruženih nogu pod stolom dodirujemo jedno drugom listove između kojih se skupljaju graške, od morske soli i crvene prašine, rozikastog znoja. Gledamo se nemoćno neizgovarajući "Čekaj još malo, molim te". Konobar nas pita jesmo li za ...., i kada smo već prešli granice, svakome po tri kugle sladoleda se ne čini nešto čime ćemo poremetiti stroge režime prehrane. Nestaju sladoledi, nestaje kratki, očajno gorki espreso i mi konačno ustajemo teška srca se odvajajući od udobnih poza i mirisnim povetarcem prožete hladovine.
Torbe pune flašica ulja za sunčanje, pomada, kutija od naočara za sunce, ... raskupusane novine, teški mokri peškiri, mali suncobran koji ću putem ostaviti pored neke kante jer mi više na pamet ne pada da ga nosim sa sobom.
Držao bih te za ruku ali nemam kojom.
Napor uspona, stočetrdesetisedam teških koraka po nepravilno raspoređenim stepenicama razvlače se u popodnevne fjake malih dnevnih boravaka u kamenim kućicama. Jara, nemoć kojoj se opire prisećanje da se telo kreće prema tušu pod kojim će bolno peckava koža dobiti hladno milovanje a onda namazana kremom biti dodirnuta tvojom. Sav smisao ovog mučenja je sabran u tom trenutku kada ću ti biti beskrajno blizu.
. . . . .
Takav je mogao biti deo dana našeg leta.
. . . . .
Noć je nemoguće sparna i okrećem se na stomak kako bih osušio mokra leđa i deo posteljine na kojima su bila. To isto ponavljam nakon samo desetak minuta, ali u suprotnom smeru i sada sam mokar i po stomaku i grudima i cela posteljina postaje fleka moje isceđene suštine. Izlazim na terasu. Ne uspevam da odvratim misli, čak ni žeđ od dehidracije mi ne odvraća dovoljno pažnju. Dižem pogled u bistri letnji mrak svoda. Žeđ je samo jedna zvezda tog noćnog neba na kojem su sve zvezde mojih žeđi. Ti si moja jedina voda.