NEUKROĆENI SUSRET
Nenormalno visoki vijadukt-nadvožnjak. Auti koji njime prolaze se zbog te visine ne mugu niti čuti niti vidjeti iz podnožja u kojem je ograda od prorezanog pletiva, visoka 15 metara i dugačka toliko da joj se ne vidi kraja, ni jednog ni drugog.
Dok prilazim toj ogradi vidim da nema nikakvog raslinja, samo suha žućkasta zemlja na kojoj nema ni sloja prašine, niti neravnina niti udubina. Glatka, tvrda, kožasta ovojnica tla po kojem hodam.
Ona se pojavljuje sa druge strane. Ne kao da prilazi iz daljine, već se stvara tu sa druge strane, na domak. Ne znam koliko dugo, ali
nije predugo, drži ruke u džepovima jakne i ima ogromni šal, velik toliko da prekriva ramena i pada do laktova.
Guram prste kroz otvore. Rezano pletivo mi lagano zasijeca kožu. To nije bol već kao upozorenje da se ne smije stiskati jače. Ona me gleda kao da je prijatno iznenađena. U očima joj je neki sjaj prijatnosti a na usnama poluosmjeh. Prilazi sve bliže, staje ispred mene, dok nas ograda razdvaja, blizu jako blizu. Gura svoje prste preko mojih u stisak koji je dovoljno blag da me sječiva ne povređuju a opet dovoljno jak da je topli stisak nekoga tko te voli.
Kažem joj da nismo trebali odabrati ovo mjesto za susret, da smo si postavili unaprijed prepreke koje sada ne možemo preskočiti. Ona prinosi lice u poziv, kroz ogradu, nudeći mi poljubac, lagani jedva osjetni. Ja se odazivam, u nešto što nije niti poljubac koliko je nedodiran a ima kontakt. Poljubac čak ne postoji nakon što se dogodio, zaboravljen je prije nego je nastao, kao da sam ga samo izmislio, kao želja koja traje toliko dugo da se na kraju smatra ostvarenom i ako nije.
Odvajamo se u rastanak, bolno neminovan. Prsti nam se raspliću ali se od ograde ne odvajamo. Ona diže glavu i gleda prema vrhu te ograde a zatim u odlučnom zamahu ponovno vraća šake grabeći oštru metalnu strukturu, naizmence spuštajući i dižući pogled kako bi procjenila mjesta i trenutke za noge i ruke, odlučno i bezpogovorno kreće u prelaženje.
Ja sam spreman da izustim, da upozorim, da spriječim te nakane, ali šutim osmjehujući se. Vidim da će na vrhu naći neke nevidljive ljestve kojima će krenuti dalje, ka nadvožnjaku.
...
Ona se zove Ana, i brine o njemu. Skupa su duže no što on tvrdi. Čuo sam da nije samo dvije sedmice. Skupa su od samog početka, od njegovog odlaska, ali on to ne želi priznati, ne želi izustiti da je to ozbiljno, da je potrajalo, da je vrijedno i da je on time ispunjen, ostvaren. Piše, voli pisati.
Kao dvije nepovezane misli u trenicima buđenja. Bez dodirnih točki, prirodnih poveznica, jednostavne logike, a potpuno i jasno spojene u smisao i cjelinu.