IZGUBLJENI PAS
Ne ostajem
paznih ruku,
već u njima držim
otkinuti kajš
- ostatak veze
odbeglog psa.
Ili umrlog.
I šetam,
samo šetam,
držeći taj patrljak,
podsetnik drugarstva,
grčevito stisnut
u znojnom dlanu,
dok mi se
stopala vuku
istom stazom
oronulog parka,
a pogled traži
trag u travnjaku
pod svakom
razbijenom svetiljkom,
kao da se za inat,
sve što vredi,
sakrije u neki
gusti, duboki mrak
zvani Zaborav.
Tako je kada
izgubiš psa,
druga,
valjda,
ne znam.
Morao bih da se vratim
i da imam jednog,
i on mene,
jednog kojeg šetam
ovim mrakom -
jednog koji šeta mene.
Taš, februar 2014.