ULJUĐENA GESTA
Pitali su me, skoro, tko sam i odgovorio sam da ću se potruditi da saznam. Onda su, nestrpljivi, počeli postavljati podpitanja, da mi pomognu da nađem pravi odgovor. Gdje sam, koliki sam, koje škole i kakva znanja posjedujem, koliko novaca imam i čime se hranim, da li vježbam, da li čitam, koliko prijatelja imam, koliko ljudi me voli i koliko neprijatelja imam, jesam li oženjen i imam li djece.....
Postavljali su podpitanja u beskraj i ja sam bivao sve zbunjeniji. Bili su tako naporni, tako dosadni, tako bezobrazno uporni i neindiskretni da sam odlučio na brzinu sklepati odgovor i reći 'Ne znam!'. Onog časa, kada sam to izgovorio, bilo mi je jasno da je to istina, jedina ispravna definicija, jedini ispravni odgovor, moj odgovor.
A zašto? Zašto ne znam. Ne znam jer sam siguran samo u jedan kontinuitet svoga ponašanja, a taj je da se sigurno neću ponašati onako kako sam predviđao da ću postupati u nekim, imagirnarnim, još nedoživljenim situacijma.
Čuo sam razne priče od mnogih ljudi, kako im se događalo ovo i ono i kako su se oni prema tome postavljali. Birao sam za sebe, jednu od tih uloga koja mi se činila najprikladnijom kada i ako to budem doživio, i svaki, ali baš svaki put se u mojoj dogođenoj zbilji ispostavljalo da se u scenario, niodkuda, pojavio novi lik i napravio nešto sasvim drugačije, novo, nešto što nitko nije očekivao, ponajmanje ja sam.
Neuhvatljiv, sklizak i prebrz da bih se na trenutak zaustavio i osmotrio. Nema se za to vremena, vrijeme ne daje prostora za stajanje i nema togvremeplova koji može vrijeme zaustaviti dovoljno dugo da se određena slika pogleda dobro, do u najsitniji detalj i zatim joj se da prikladan naslov i podroban opis sa zaključkom. Mogu samo pričati o jučer, o prisjećanju, i tom jučer ili bilo kada u prošlosti, dodati, jer sam takav, sve ono što mi se čini potrebnim da slikama dam pravo mjesto i pravi okvir. Pravo mjesto i okvir koji meni odgovara, nikada drugima.
Koliko malo vina, sati, ispraznih razgovora, dosadnih kućanskih poslova, je potrebno da se od neodustajanja dođe do persiranja uz naklon. Pa što, rekli bi ste, tako je to, okreneš glavu na drugu stranu, popiješ malo čarobnog napitka, zaokupiš misli nevažnostima i to postane sasvim dovoljno za odustajanja, sasvim dovoljno za uljuđenu gestu odmahivanja rukom, ili pak onu koja složi prste na poseban, ne toliko uljuđen način.
I ponovno da se upoznamo, bilo bi to savim novo iskustvo, i da se ponovno rastanemo, bio bi to savim specifičan rastanak, jer se mijenjamo i nikada nismo isti, jer rastemo, jer nas nove spoznaje čine drugim osobama, mijenjaju nazore i kalibriraju karakter.
I svaki odgovor na pitanje tko sam bio bi kroz vrijeme drugačiji, s toga čemu iznova novi odgovori kada je 'ne znam' svevremeni odgovor.
Postavljali su podpitanja u beskraj i ja sam bivao sve zbunjeniji. Bili su tako naporni, tako dosadni, tako bezobrazno uporni i neindiskretni da sam odlučio na brzinu sklepati odgovor i reći 'Ne znam!'. Onog časa, kada sam to izgovorio, bilo mi je jasno da je to istina, jedina ispravna definicija, jedini ispravni odgovor, moj odgovor.
A zašto? Zašto ne znam. Ne znam jer sam siguran samo u jedan kontinuitet svoga ponašanja, a taj je da se sigurno neću ponašati onako kako sam predviđao da ću postupati u nekim, imagirnarnim, još nedoživljenim situacijma.
Čuo sam razne priče od mnogih ljudi, kako im se događalo ovo i ono i kako su se oni prema tome postavljali. Birao sam za sebe, jednu od tih uloga koja mi se činila najprikladnijom kada i ako to budem doživio, i svaki, ali baš svaki put se u mojoj dogođenoj zbilji ispostavljalo da se u scenario, niodkuda, pojavio novi lik i napravio nešto sasvim drugačije, novo, nešto što nitko nije očekivao, ponajmanje ja sam.
Neuhvatljiv, sklizak i prebrz da bih se na trenutak zaustavio i osmotrio. Nema se za to vremena, vrijeme ne daje prostora za stajanje i nema togvremeplova koji može vrijeme zaustaviti dovoljno dugo da se određena slika pogleda dobro, do u najsitniji detalj i zatim joj se da prikladan naslov i podroban opis sa zaključkom. Mogu samo pričati o jučer, o prisjećanju, i tom jučer ili bilo kada u prošlosti, dodati, jer sam takav, sve ono što mi se čini potrebnim da slikama dam pravo mjesto i pravi okvir. Pravo mjesto i okvir koji meni odgovara, nikada drugima.
Koliko malo vina, sati, ispraznih razgovora, dosadnih kućanskih poslova, je potrebno da se od neodustajanja dođe do persiranja uz naklon. Pa što, rekli bi ste, tako je to, okreneš glavu na drugu stranu, popiješ malo čarobnog napitka, zaokupiš misli nevažnostima i to postane sasvim dovoljno za odustajanja, sasvim dovoljno za uljuđenu gestu odmahivanja rukom, ili pak onu koja složi prste na poseban, ne toliko uljuđen način.
I ponovno da se upoznamo, bilo bi to savim novo iskustvo, i da se ponovno rastanemo, bio bi to savim specifičan rastanak, jer se mijenjamo i nikada nismo isti, jer rastemo, jer nas nove spoznaje čine drugim osobama, mijenjaju nazore i kalibriraju karakter.
I svaki odgovor na pitanje tko sam bio bi kroz vrijeme drugačiji, s toga čemu iznova novi odgovori kada je 'ne znam' svevremeni odgovor.