PRIVID
Ruke mi se ne tresu, ali to je samo privid jer mi oči drhte u istom ritmu.
Nisu kave, nije bolest, nije strah, uhvati me to na mah.
Iz neke prevelike daljine stigne telepatski signal, i ja se u nemiru zateknem, kao životinja koja naslućuje potres. Nakon toga prođe par dana i dogodi se nešto što je to naslućivanje najavilo. Nevolja je samo vrijeme od probuđene intuicije do nemilog događaja, to je najgore, kao strah od straha.
Nemiran sam sada i prijetnja je najgore od svega. Više bih volio da me jednostavno te loše stvari samo dohvate na prijepad, zateknu, iznenade, samo se dogode bez najave. Ovako, ostane pitanje kako sam i da li sam uopće mogao to spriječiti. Taj prokleti signal ne nosi nikakvu dodatnu informaciju, što, tko, kada, kako, zašto?
Postao sam hipersenzitivan. Užasno umarajuće je to stanje!
Pokušavam izbjegavanjem komunikacije, pretjeranim spavanjem, bježanjem iz istog prostora, putovanjima, pisanjem, buljenjem u najgluplje moguće emisije na televiziji.
Nemoguće je pobjeći od toga.
Da bar naslutim neki dobitak na lutriji ili neku ne toliko 'prozaičnu' pozitivnu zgodu koja predstoji. Ali ne, isponova se radi o lošim stvarima koje mogu predosjetiti.
Odavno ne gospodarim svojom sudbinom, ne kontroliram, niti pokušavam.Možda i sam izazivam te događaje, ne znam.
Upravo sam nemiran...
Nemoguće je pobjeći od svog usuda.
Živim samo privid stabilnosti.