VEČERA ZA ŠESTORO
Za stolom do našeg, u društvu starijih bračnih parova je živ razgovor, glasan smeh koji se nakratko prekida ljutim primedbama, zveckanjem čaša u nazdravljima i padanjem pribora za jelo na pod. U tom društvu je šestoro ljudi koji su na prelasku u petu deceniju života, na licu im je veći sjaj u očima dok na trpezu konobari donose narezani pršut i sir, nego pri rukovanjima kod susreta.
Celo veče započinje pristojno, umereno, bez neke galame, i kako se povećava količina konzumirane hrane i vina, kao da sa tim raste i neka energija koja potiskuje fine manire i oslobađa kočnice, nagomilane ljutnje i zameranja bračnih drugova. Sve uzance pristojnog ponašanja se lagano tope, ali ne preterano. Oko stola se mota uvek isti konobar, donosi puno - odnosi prazno, preporučuje, otvara vina i svako toliko naginje lagano iskrenutom glavom pružajući uvo bliže glasovima koji od njega nešto traže, zanovetaju i izmišljaju. On je nasmejan, profesionalac, ne može njega šest srednjovečnih da izbaci iz takta pa da su duplo stariji.
Teme se menjaju, od dece, para, posla, seksa, pa sve do laganih tegoba sa zdravljem i tema o postanku sveta, smislu života i njegovom ograničenom trajanju, o razlozima dužeg ili kraćeg trajanja istog, o krivcima, o progoniocima i o žrtvama. U tom opštem žamoru, prepirci, nadmudrivanju, natezanju, zezanju...u svoj toj galami, dolazi do onog retkog trenutka čudno zaglušujuće tišine u kojoj su svi krenuli da uzmu daha ili da popiju gutljaj vina ili vode, svih osim jednog čiji glas je sada, neprekriven drugima, jasan i oštre dikcije i zrele gromkosti, koji izriče:
- Kada umre nečija žena, ostali ljudi pitaju muža od čega je umrla. Kada umre nečiji muž, ostali muževi se odvoje u posebnu grupu da ih žene ne čuju i tamo ne raspravljaju od čega im je prijatelj umro, nego od koga!
Nakon toga se u naletu vraća udarni talas glasova, kao kada se parna lokomotiva nađe na ulasku u tunel. U tom naletu, oni dublji glasovi, baritoni, izražavaju svoje slaganje u glasnom smehu, tek uz po koju reč potvrdnog značenja, dok je smeh ženskih glasova manje izražen nego polemički ton neodobravanja. Ipak, sve se, kao i sve u životu što želimo da prevaziđemo, pretvara u šalu i zvuci su ponovo prepuni ostalih šumova poput zveckanja čaša i pribora za jelo, a razgovor postaje ponovo nerazumljiv.
Vreme prolazi, hrana i vino čine svoje, sve je više komentara o hrani i za njihovim stolom je sve tiše. Dopamini i endorfini su izlučeni zbog okusa i mirisa jela i vina i počeli su da smiruju gladne sinapse. U celom restoranu je već ono vreme kada je polovina gostiju platila svoje račune, popila 'kućačasti' bisku i otišla, sve se smiruje, pa iako tihe, konverzacije su razumljive i kroz njih se probija još jedna ozbiljna naučno potvrđena teza ispitana prvo u laboratorijskim, a kasnije i u životnim situacijama. Teza je kratka i glasi:
- Postoji jedna fundamentalna razlika između ženskog i muškog drugovanja i prijateljstva. Ako jedna žena, od deset svojih prijateljica traži da je 'pokriju za sinoć', kada muž dotične nazove tih deset prijateljica, svih deset će 'u poverenju' reći tom mužu da dotična nije bila kod njih a dve će ga i pozvati da to 'proveri'. Kada muškarac, s druge strane, traži od svojih deset ortaka da ga 'pokriju za sinoć', i kada ih njegova žena pozove da proveri, od njih deset, osam će potvrditi da je bio kod njih, dok će dvojca tvrditi da je još uvek tamo.