NA AMBRELI
Ležim na Ambreli, sam, u gomili nepoznatih ljudi. Sunce mi žari kožu a osušena slanoća pecka je i zateže. Toplina zagrijava, krv kola i mijaša enzime, fluide života, stvara želje budi gladi i porive.
Smišljam igru kojom ću odvratiti misli, neku jednostavnu, koja ne traži suigrače i bilo kakvu opremu ili pomagala, karte, figure, papir i olovku. Tražim igru koju mogu igrati potpuno sam.
Otvorim oči za trenutak i šarajući pogledom ostavljam sunčeve tragove na rožnici, a potom zatvorim oči i razaznajem slučajne, nasumično kreirane crteže.
Orao na hridi, zamahnut u trenutku kada se sprema sunovratiti ka morskoj površini ispod koje je uočio lovinu. Tragovi se gube ili lelujavo pojavljuju novi, miješaju se u tonovima blještavo žućkastih, ledeno plavih i vatreno žutih nijansi, kao niti koje se prepliću i klize jedne kroz druge, stvaraju nove slike.
Samotno stablo Baobaba u afričkoj ravnici koja titra od vreline. Kao da se pod njim nazire polegnuto tijelo leoparda koji iz hladovine vrijeba neko, tek nadolazeće, stado gnua u kojem će pronaći najslabijeg mladunca i u eksplozivnoj kratkoj jurnjavi priskrbiti obrok sebi i svome, negdje pažlivo skrivenom nakotu.
Svijest je usmjerena u predatorski kontekst, sve nerazaznate strukture, lelujave končanoigličaste strukure teže da se pretvore u scenu grabežljivca koji iz potrebe preživljavanja priprema čin usmrćivanja nižih na prehrambenoj ljestvici. U tome nema ničeg strašnog, ničeg tužnog, kao da su potrebe onih iznad, opravdane, za njih postoje suosjećaji, dok oni ispod nemaju osjećaje, ne poznaju bol umiranja i nestajanja.
Niti se tope. Ostaju tek sitne točkice i pretanki repovi, tragovi od kojih se teško može nešto osmisliti. Ponovno otvaram oči i brzo ih mičem u svim smjerovima, kao da punim nalivpero, pa sklapam kapke i razabirem nove slučajne slike.
Mikrosvijet sačinjen od fotona i neuronskih sprega, uz pomoć nešto biokemijskih spojeva, stvara ....
Vrijeme prolazi a igra postaje prenaporna za moje oči koje peckaju. Svjestan sam mogućih posljedica, sitnih oštećenja, fotoiritacije. Ipak, dobra isprika za dobijanje par slobodnog dana u kojima bih mogao ponavljati upravo ove trenutke. Ili bolje ne.
Čujem glasove iz vode i to me prekida na sasvim prirodan, spontan način. Pridižem se na laktove i savijam noge u koljenima šireći ih da mi pogled prođe kroz njih ka šljunkovitom plićaku u kojem se žamor stvara. Ne vidim dobro jer sam gotovo prezasitio oči. Stavljam očale za sunce i posmatram jednako zanimljive oblike ljudskih tijela, svjetlucanja mreškave morske površine, jedra na pučini koja izviru iz mora na istom mjestu gdje se ono dodiruje sa nebom. Ošumljeni grebeni na desnoj strani od kojih se, ka meni, prostiru kilometri neprekinutih stjenovitih plaža, sve do ove, prebogate bijelinom oblutaka.
Sve oko mene, sav taj vidljivi svijet, je dar te svjetlosti. Ona pokazuje, prokazuje, ukazuje svu tu čarobnu materiju, kao neki svestrani slikar, sada hiperrealistično a do maloprije irealno i u skicama, natuknicama koje traže pomoć misli da bi postale potpune.
Par sati kasnije, lagodno hladna, slatka voda tuširanja, spira sa mene sol i vrelinu te svjetlost. Gledam se u ogledalu, samo njoj zahvaljujući.
Smišljam igru kojom ću odvratiti misli, neku jednostavnu, koja ne traži suigrače i bilo kakvu opremu ili pomagala, karte, figure, papir i olovku. Tražim igru koju mogu igrati potpuno sam.
Otvorim oči za trenutak i šarajući pogledom ostavljam sunčeve tragove na rožnici, a potom zatvorim oči i razaznajem slučajne, nasumično kreirane crteže.
Orao na hridi, zamahnut u trenutku kada se sprema sunovratiti ka morskoj površini ispod koje je uočio lovinu. Tragovi se gube ili lelujavo pojavljuju novi, miješaju se u tonovima blještavo žućkastih, ledeno plavih i vatreno žutih nijansi, kao niti koje se prepliću i klize jedne kroz druge, stvaraju nove slike.
Samotno stablo Baobaba u afričkoj ravnici koja titra od vreline. Kao da se pod njim nazire polegnuto tijelo leoparda koji iz hladovine vrijeba neko, tek nadolazeće, stado gnua u kojem će pronaći najslabijeg mladunca i u eksplozivnoj kratkoj jurnjavi priskrbiti obrok sebi i svome, negdje pažlivo skrivenom nakotu.
Svijest je usmjerena u predatorski kontekst, sve nerazaznate strukture, lelujave končanoigličaste strukure teže da se pretvore u scenu grabežljivca koji iz potrebe preživljavanja priprema čin usmrćivanja nižih na prehrambenoj ljestvici. U tome nema ničeg strašnog, ničeg tužnog, kao da su potrebe onih iznad, opravdane, za njih postoje suosjećaji, dok oni ispod nemaju osjećaje, ne poznaju bol umiranja i nestajanja.
Niti se tope. Ostaju tek sitne točkice i pretanki repovi, tragovi od kojih se teško može nešto osmisliti. Ponovno otvaram oči i brzo ih mičem u svim smjerovima, kao da punim nalivpero, pa sklapam kapke i razabirem nove slučajne slike.
Mikrosvijet sačinjen od fotona i neuronskih sprega, uz pomoć nešto biokemijskih spojeva, stvara ....
Vrijeme prolazi a igra postaje prenaporna za moje oči koje peckaju. Svjestan sam mogućih posljedica, sitnih oštećenja, fotoiritacije. Ipak, dobra isprika za dobijanje par slobodnog dana u kojima bih mogao ponavljati upravo ove trenutke. Ili bolje ne.
Čujem glasove iz vode i to me prekida na sasvim prirodan, spontan način. Pridižem se na laktove i savijam noge u koljenima šireći ih da mi pogled prođe kroz njih ka šljunkovitom plićaku u kojem se žamor stvara. Ne vidim dobro jer sam gotovo prezasitio oči. Stavljam očale za sunce i posmatram jednako zanimljive oblike ljudskih tijela, svjetlucanja mreškave morske površine, jedra na pučini koja izviru iz mora na istom mjestu gdje se ono dodiruje sa nebom. Ošumljeni grebeni na desnoj strani od kojih se, ka meni, prostiru kilometri neprekinutih stjenovitih plaža, sve do ove, prebogate bijelinom oblutaka.
Sve oko mene, sav taj vidljivi svijet, je dar te svjetlosti. Ona pokazuje, prokazuje, ukazuje svu tu čarobnu materiju, kao neki svestrani slikar, sada hiperrealistično a do maloprije irealno i u skicama, natuknicama koje traže pomoć misli da bi postale potpune.
Par sati kasnije, lagodno hladna, slatka voda tuširanja, spira sa mene sol i vrelinu te svjetlost. Gledam se u ogledalu, samo njoj zahvaljujući.