IMENA VETROVA MOLIM TE NE SPOMINJI
Gasim uveče svetlo u sebi.
Mrak mi zagrli Zaborav
i bude nam toplo.
Ne znam da li spavam ili ne,
nemam sećanje kojim bih to potvrdio.
I da imam, ono se ne računa u činjenice.
Jutro bude bezizlazno,
kao neka prokleto velika greška!
Lice skuplja jučerašnji dan,
u slivnik prisećanja, sve do ruba usne.
U tom ćošku ližem uspomenu,
slanu kao krv umirućg Sunca,
i sve ono što sam izmislio
da će jednom biti.
Napravim korak u nazad,
kao tek sazreli dečak,
sretan što je oluja prestala
i nesiguran od želje za predahom
između Košava i Bura.
Imena vetrova, molim te,
ne spominji, jer, svi su oni isti!
- kaže mi glas razuma.
Ova noć ćuti kao kurva!
Đubre!
Ova noć namerno ćuti
i ne da mi da sakrijem lutajuće misli,
da ih prekrijem fijukom
i razvalinom palminog lišća.
Presipa me kao pesak
iz šake u smrznutu vodu
u kojoj ne ničem.
Nedostaju mi tvoje reči, šuštanje.
Ova noć me tišinom
odbrojava.