BALKANOPATIJA
Važem njihove reči,
da izmerim
težinu smislu.
Gde su skrivene
kristalno bistre
sige moga razuma,
gde je staza zavejana,
kamo puta
kojim mi misao
kao beskućnik
okolo hoda,
kao voda
kroz mrazove.
Nulom ili dvojkom,
tu nema popravnog
Nulom ili dvojkom,
majčinom dojkom
u natalnom pamćenju,
izjalovljena su mi
sva nadanja.
Nulom ili dvojkom,
nema tu padanja.
Popravljao bih ovo
što mi je na čuvanju,
popravljao bih
da je stvarno moje.
Našao bih za to
vremena makar malo
od ovoga srca
što mi je preostalo,
kada bih znao
da truda vredi.
Razgrćem maglinu
po mokrom staklu,
dok mi ogledalom
odraz bledi,
u ravnom tragu
pratim sebi oči,
kraj kojih mi
žile tuku, biju,
jer svi tako kažu,
one dušu kriju.
Pa se smejam nekad'
samom sebi,
i vrištim zatim
'prokleta budalo,
malo se opusti'...
...tek, pusti su mi
samo ostali,
igubljeni dahom,
ti nečujni urlici
i taj bešumni smeh,
hranjeni očajem
i napojeni strahom.
~~~
Iscrpljuje me,
ovo uporno opstajanje,
hladne kostobolje,
upaljenost kože,
elektronski alarmi,
uzaludna jutra.
Pa se smejam opet
samom sebi,
kako bezglavo
i kako sumanuto
tražim svoje oči
izgubljene negde,
od sinoć u sutra.
~~~
Gde god da pobegnem
leka mi nema od ove boljke,
kad prerano sam skinut
sa majčine dojke.