NAJRUŽNIJA SOBA S NAJLJEPŠIM POGLEDOM
U traženju pravog puta, dok ne znam niti kamo idem niti od kuda dolazim, uz pomoć dobrih ljudu koji, pri pogledu na registarsku oznaku, šire usne u osmjeh, stižem na domak. Zgrade su tako prepoznatljive, u red postavljene, jednako pitomo oronule. Starost im se ogleda i po raslinju, višedesetljetnim stablima i ugaženim travnjacima od prečaca kojima se stiže brže, i ako se ne želi tuda ići. Pitam 'gdje je' dok kao da čujem riku lavova i glasanje slonova... u glavi za tren zasvira Dino i odmah prestane. Od neispavanosti imam pijesak u očima, nosim slatke darove, spotičem se i napajam deve znojnim dlanovima. Nesiguran, umoran, tremiram....zaboravljam...dajem darove a ruku ne pružam, skrivam ju, odgađam, a na kraju ne biram ja trenutak, već trenutak bira mene.
Ubijem par biski na prazan stomak koji kasnijim urlikanjem uništi trenutak. Takav je stomak, bira trenutak kada će uzvratiti udarac nanešen Imelnim antifrizom. I tako opušte, ne znajući kako će mi centar tijela kasnije uzvratiti, rukovan i ponuđen svime što je u lokalu na raspolaganju ...pričam, slušam, gledam, slušam, gledam,pričam i tako u kasni sat. Stižu neugodne poruke iz mjesta boravka, mentalna iritacija, nerazumijevanje ...I ja gasim jednoručni komunikator. Ne dam se!
Čekam pred nekim vratima, a nije mi teško čekati. Hodam u večernjim satima....parkovima....uz rub vode, zelenim u mraku, obgrljen
da ne padnem, snažnim rukama. Pričam, slušam...i tako, u krugovima....
Letim gradom dok mi uščuvani trup pogone dva mlazna motora. Svjetla mi promiču u kraj oka dok mi oči peku pogledom. Tramvaj klima moje tijelo i meni se vraćaju vještine balansiranja. Šipku držim lagamo, reda radi, sigurno je sigurno. Fleševi panike...što tu radim? 'Quo vadis!?'...nestaju i dolaze dok umor nagriza, jede ono malo snage koju nisam obnavljao ispravno danima. Mjesta su poznata iz neke prošlosti i drugih prostora. Puno se promjenilo a sve je isto! Ja sam se promijenio a isti sam, isti sam onaj koji sam nekada bio...samo fleševi ruše, povremeno.
Obazriv, ipak ću se vratiti na vrijeme, i ako je gluho doba, smoći ću snage, upaliti navigaciju na 'Idi kući' i prepustiti se paraleli faroba koji bi me trebali sigurno isporučiti na odredište. A ne želim, ipak ne želim, i kažem da ne želim. Jer bolje je reći nego dozvoliti individualne interpretacije. Ako ne kažem što osjećam, kao da ni sam ne znam što osjećam. Ako kažem, postajem siguran.
Stomak uzvraća udarac, glasa se rikom koja ubija svu ljepotu trenutka. I pri svakom pokušaju da nešto izustim, on me nadglasa i uvijek govori iste stvari 'Ne laprdaj, ne klati, ne mlati. Ja sam tvoj gospodar sada!' 'Tapeti su usnulo sivi, misli nečisto site, gubim nerve i zaspim....' U najružnijoj sobi s najljepšim pogledom, budim sa rano, nestrpljiv. Pregažen kroz noć, izgledam lošije no ikada, krijem se samog sebe. Kao noj, ako se ja ne vidim, nitko me ne vidi. Štujem a trujem primislima, nemoćan da se oduprem, naglašavam iskreno i želim da nerazumijem odgovore. Vrijeme je kučka, curi brzinom neviđenom, izmiče mi nepopunjeno, neizrečeno jer nemam ni kožu ni pogled ni riječi kojima ga mogu popuniti. Trenutak je došao i havaričnu sobu najljepšeg pogleda ipak moram napustit. Najteže mi padaju neminovnosti, nemogućnost izbora, priklještenje....
Motori su shvatili, da koliko god uščuvan trup imam, jedan je dovoljan da plovim. Krila mi nisu napeta već na toplim strujama dižu, ne previsoko, tek toliko da se vide pejzaži onoga što je bilo, onoga podamnom i onoga što se u daljini samo nazire u izmaglicama, skriveno, tek za budući prijelet, nepoznato, možebitno, ali očišćeno od strijepnji. Što god čekalo na odredištu sasvim sigurno čeka. Možda samo ja ne znam što odredište donosi, ali donosi! Jedem, pričam, gledam, slušam, gledam, slušam, gledam, gledam, gledam ..... Natapam oko što ječe mogu da mi sjećanje ne izmagli slučajno. Gledam, oko u oko, da li je indukcija dovoljna da stvori pohranjenu energiju, nepresušnu zalihu!?
Topli zagrljaj rastanka, nevoljeni rastanci, topli zagrljaj, nije zbogom, samo je pozdrav. Osjećam snagu ruku koje sam upoznao bolje no sam očekivao, koje su snažnije no sam se nadao, koje su me držale dok sam uz vodu padao, koje su se povlačile dok sam ih trebao a dolazile kada sam se mirio da ih ne mogu više dodirnuti, kada se nisam nadao. Topli zagljaj, možda ne zbog toga što plijenim, što zavrijeđujem, vać što je zagljaj takav rođen, uvjek topli jer drugačije ne želi ili ne zna grliti.
Stomak je miran i ne glasa se u situacijama kada nema što pokvariti. Prokletnik, a moj je! Jurim, jurim kao nikada a niti žurim niti sam napet, niti mi je stizanje važnije od ostanka. Moralo se, ne valja miješati 'Business and Pleasure', kad' radimo radimo, kad' sanjamo sanjamo.
Opušten u velikoj brzini, brzina vuče i ako sam upozoren pri rastanku, i ako mi je natuknuto da potvrdim sigurno pristizanje. Pauziram da pošaljem poruku, nekakvu...da održim renome, ali povratna me deklasira. Prazan sam ili ne?....Ne nije to praznina, to je lakoća, nekome lakoća za tren odbačenih tereta, da skupi snage, da može opet nositi, drugome lakoća slobodnog pada, da skine svoje terete, da skupi snagu, da može nositi još teže.
Na domak nečega što bi trebao biti grad dom, teško providni veo tjera sve povratnike u red gmizanja. Neprovidnost sili....još jedna neumitnost, može se i brže ali se rizik stizanja uvišestručuje. Vraćam se u grad u kojemu je za moga odsustva izgorio, neotpornih zidova, jedan hram znanja....do temelja i nepovratno. Opet siglali....neprovidnost i vatra slomile su sigurno kretanje i znanje.
Sjećam se samo kako sam.... boravio....,
Sjećam se samo najružnije sobe s najljepšim pogledom, i snage toplog zagrljaja na rastanku.
Ubijem par biski na prazan stomak koji kasnijim urlikanjem uništi trenutak. Takav je stomak, bira trenutak kada će uzvratiti udarac nanešen Imelnim antifrizom. I tako opušte, ne znajući kako će mi centar tijela kasnije uzvratiti, rukovan i ponuđen svime što je u lokalu na raspolaganju ...pričam, slušam, gledam, slušam, gledam,pričam i tako u kasni sat. Stižu neugodne poruke iz mjesta boravka, mentalna iritacija, nerazumijevanje ...I ja gasim jednoručni komunikator. Ne dam se!
Čekam pred nekim vratima, a nije mi teško čekati. Hodam u večernjim satima....parkovima....uz rub vode, zelenim u mraku, obgrljen
da ne padnem, snažnim rukama. Pričam, slušam...i tako, u krugovima....
Letim gradom dok mi uščuvani trup pogone dva mlazna motora. Svjetla mi promiču u kraj oka dok mi oči peku pogledom. Tramvaj klima moje tijelo i meni se vraćaju vještine balansiranja. Šipku držim lagamo, reda radi, sigurno je sigurno. Fleševi panike...što tu radim? 'Quo vadis!?'...nestaju i dolaze dok umor nagriza, jede ono malo snage koju nisam obnavljao ispravno danima. Mjesta su poznata iz neke prošlosti i drugih prostora. Puno se promjenilo a sve je isto! Ja sam se promijenio a isti sam, isti sam onaj koji sam nekada bio...samo fleševi ruše, povremeno.
Obazriv, ipak ću se vratiti na vrijeme, i ako je gluho doba, smoći ću snage, upaliti navigaciju na 'Idi kući' i prepustiti se paraleli faroba koji bi me trebali sigurno isporučiti na odredište. A ne želim, ipak ne želim, i kažem da ne želim. Jer bolje je reći nego dozvoliti individualne interpretacije. Ako ne kažem što osjećam, kao da ni sam ne znam što osjećam. Ako kažem, postajem siguran.
Stomak uzvraća udarac, glasa se rikom koja ubija svu ljepotu trenutka. I pri svakom pokušaju da nešto izustim, on me nadglasa i uvijek govori iste stvari 'Ne laprdaj, ne klati, ne mlati. Ja sam tvoj gospodar sada!' 'Tapeti su usnulo sivi, misli nečisto site, gubim nerve i zaspim....' U najružnijoj sobi s najljepšim pogledom, budim sa rano, nestrpljiv. Pregažen kroz noć, izgledam lošije no ikada, krijem se samog sebe. Kao noj, ako se ja ne vidim, nitko me ne vidi. Štujem a trujem primislima, nemoćan da se oduprem, naglašavam iskreno i želim da nerazumijem odgovore. Vrijeme je kučka, curi brzinom neviđenom, izmiče mi nepopunjeno, neizrečeno jer nemam ni kožu ni pogled ni riječi kojima ga mogu popuniti. Trenutak je došao i havaričnu sobu najljepšeg pogleda ipak moram napustit. Najteže mi padaju neminovnosti, nemogućnost izbora, priklještenje....
Motori su shvatili, da koliko god uščuvan trup imam, jedan je dovoljan da plovim. Krila mi nisu napeta već na toplim strujama dižu, ne previsoko, tek toliko da se vide pejzaži onoga što je bilo, onoga podamnom i onoga što se u daljini samo nazire u izmaglicama, skriveno, tek za budući prijelet, nepoznato, možebitno, ali očišćeno od strijepnji. Što god čekalo na odredištu sasvim sigurno čeka. Možda samo ja ne znam što odredište donosi, ali donosi! Jedem, pričam, gledam, slušam, gledam, slušam, gledam, gledam, gledam ..... Natapam oko što ječe mogu da mi sjećanje ne izmagli slučajno. Gledam, oko u oko, da li je indukcija dovoljna da stvori pohranjenu energiju, nepresušnu zalihu!?
Topli zagrljaj rastanka, nevoljeni rastanci, topli zagrljaj, nije zbogom, samo je pozdrav. Osjećam snagu ruku koje sam upoznao bolje no sam očekivao, koje su snažnije no sam se nadao, koje su me držale dok sam uz vodu padao, koje su se povlačile dok sam ih trebao a dolazile kada sam se mirio da ih ne mogu više dodirnuti, kada se nisam nadao. Topli zagljaj, možda ne zbog toga što plijenim, što zavrijeđujem, vać što je zagljaj takav rođen, uvjek topli jer drugačije ne želi ili ne zna grliti.
Stomak je miran i ne glasa se u situacijama kada nema što pokvariti. Prokletnik, a moj je! Jurim, jurim kao nikada a niti žurim niti sam napet, niti mi je stizanje važnije od ostanka. Moralo se, ne valja miješati 'Business and Pleasure', kad' radimo radimo, kad' sanjamo sanjamo.
Opušten u velikoj brzini, brzina vuče i ako sam upozoren pri rastanku, i ako mi je natuknuto da potvrdim sigurno pristizanje. Pauziram da pošaljem poruku, nekakvu...da održim renome, ali povratna me deklasira. Prazan sam ili ne?....Ne nije to praznina, to je lakoća, nekome lakoća za tren odbačenih tereta, da skupi snage, da može opet nositi, drugome lakoća slobodnog pada, da skine svoje terete, da skupi snagu, da može nositi još teže.
Na domak nečega što bi trebao biti grad dom, teško providni veo tjera sve povratnike u red gmizanja. Neprovidnost sili....još jedna neumitnost, može se i brže ali se rizik stizanja uvišestručuje. Vraćam se u grad u kojemu je za moga odsustva izgorio, neotpornih zidova, jedan hram znanja....do temelja i nepovratno. Opet siglali....neprovidnost i vatra slomile su sigurno kretanje i znanje.
Sjećam se samo kako sam.... boravio....,
Sjećam se samo najružnije sobe s najljepšim pogledom, i snage toplog zagrljaja na rastanku.