PETI MOTIV
Primjetio sam, kao i svi pažljivi čitači i nepažljivi pisci (gle mene nadobudnog), da me stalno opsjedaju isti motivi. Prostor, vrijeme, laž, ruke i oči. Da pitate nekog opsenara o čemu se tu radi, on bi odmah prepoznao osnovne elemente kojima je neophodno vladati u mađioničarskom zanatu. Krenem u svoju ranu mladost i ne sjećam se ni jedne takve predstave gdje me je neki trik potpuno plijenio, bio sam skeptik još kao dijete i znao što je moguće a što ne. Mlijeko se jednostavno ne može pretvoriti u šarene papiriće, niti je moguće prepoloviti čovjeka i onda ga spojiti (osim kirurški a i to je upitno efikasno).
Čitam tih pet elemenata, poredanih upravo u tom rasporedu i vidim da je među njima jedan uljez, apstraktni pojam koji se užljebio u sredinu kao prst u združenoj šaci koji izviruje dok su mu subraća skupljena i priljubljena jedan uz drugi. Koliko i u toj nepristojnoj gestikulaciji koja ima u različitim kontekstima uvijek isto značenje, toliko i u mojim motivima iskače iz cjeline i svu konstrukciju i smisao moga postojanja jednako tako naglašeno i prostački narušava. Penetrira i kroz vrijeme i kroz prostor, zaokuplja ruku i bode u oko, sve odjednom. Ispada da ima veći inpakt na cjelost, od svakog drugog elementa, i pojedinačno i skupno.
Opet filozofije i mlaćenje prazne slame. Što ću, slama je moja, koliko god je prazna. Prazna je kao i svaka laž po kojoj kasnije mlatimo sve dek ne posustanemo i ne onijemimo. Ima je toliko oko nas i u nama da smo je inhibirali u svaku rečenicu koju izgovorima, i svaki pokret i korak koji napravimo.
Lažemo u procesu prilagođavanja i socijalizacije, lagano uljepšavamo svoju poziciju, ili ne obznanjujemo činjenice koje nam ne idu u prilog. Uz sve to razvijamo i svu gomilu izgovora i opravdanja kojima ćemo kasnije, budemo li raskrinkani, ublažiti posljedice.
Ali nisu te laži one koje prepune moj prostor, zaokupe moje vrijeme, ukoče mi ruku i zamrznu ili razvodne pogled. Laži o kojima pričam su laži koje izgovaramo sami sebi ponajprije. One od kojih postajemo ono što nismo željeli biti, one u koje sa godinama toliko povjerujema da postanu sastavnica našeg bića, i na kraju, iste one čijim raskrinkavanjem gubimo oslonce i padamo.
Padam, neprestano, ne gledajući prema ponoru već prema litici sa koje sam se pustio, bez krila, bez opravdanja i izgovora kojima mogu zamahnuti u zadnji tren i dobiti neki uzgon iskupljenja i spasa. Pad traje dugo, godinama, i sve što sam u stanju napraviti, od svih pametnih poteza koje bih trebao smisliti, odabirem glupavost, frajersku gestu, i pokazujem peti motiv prema vrhu litice koji jedva da i vidim više.
Čitam tih pet elemenata, poredanih upravo u tom rasporedu i vidim da je među njima jedan uljez, apstraktni pojam koji se užljebio u sredinu kao prst u združenoj šaci koji izviruje dok su mu subraća skupljena i priljubljena jedan uz drugi. Koliko i u toj nepristojnoj gestikulaciji koja ima u različitim kontekstima uvijek isto značenje, toliko i u mojim motivima iskače iz cjeline i svu konstrukciju i smisao moga postojanja jednako tako naglašeno i prostački narušava. Penetrira i kroz vrijeme i kroz prostor, zaokuplja ruku i bode u oko, sve odjednom. Ispada da ima veći inpakt na cjelost, od svakog drugog elementa, i pojedinačno i skupno.
Opet filozofije i mlaćenje prazne slame. Što ću, slama je moja, koliko god je prazna. Prazna je kao i svaka laž po kojoj kasnije mlatimo sve dek ne posustanemo i ne onijemimo. Ima je toliko oko nas i u nama da smo je inhibirali u svaku rečenicu koju izgovorima, i svaki pokret i korak koji napravimo.
Lažemo u procesu prilagođavanja i socijalizacije, lagano uljepšavamo svoju poziciju, ili ne obznanjujemo činjenice koje nam ne idu u prilog. Uz sve to razvijamo i svu gomilu izgovora i opravdanja kojima ćemo kasnije, budemo li raskrinkani, ublažiti posljedice.
Ali nisu te laži one koje prepune moj prostor, zaokupe moje vrijeme, ukoče mi ruku i zamrznu ili razvodne pogled. Laži o kojima pričam su laži koje izgovaramo sami sebi ponajprije. One od kojih postajemo ono što nismo željeli biti, one u koje sa godinama toliko povjerujema da postanu sastavnica našeg bića, i na kraju, iste one čijim raskrinkavanjem gubimo oslonce i padamo.
Padam, neprestano, ne gledajući prema ponoru već prema litici sa koje sam se pustio, bez krila, bez opravdanja i izgovora kojima mogu zamahnuti u zadnji tren i dobiti neki uzgon iskupljenja i spasa. Pad traje dugo, godinama, i sve što sam u stanju napraviti, od svih pametnih poteza koje bih trebao smisliti, odabirem glupavost, frajersku gestu, i pokazujem peti motiv prema vrhu litice koji jedva da i vidim više.