NA ČETVRTOM SPRATU ZGRADE BEZ LIFTA
Kroz dva ponora,
svanućem,
guram ukočeni san
i molim ga
da me odvede
do ogledala.
Na četvrtom spratu
zgrade bez lifta
svakoga se jutra
budi moje juče,
i gleda me,
s nevericom,
kao da sam sutra.
Dok skupljam oči u šake
odjekuje tišina,
to ćute pokorni dlanovi
niz neumoljivi gelender.
Jedan susret,
jedan strah,
jedan život
i jedan zaborav.
Na ćetvrti sprat
zgrade bez lifta
zove me sumrak
niz svetlarnik,
i žubor
dolazećeg mraka.