ALI AKO, AKO, NEKA.
Cvet trešnjin u miru dvorišta nekog,
k'o neko mirno jutro i komšijsku reč, čekam.
Da šešir svoj nekome podignem u pozdrav, želim.
A toge više nema, nego inat samo i sumnja
među nama, kao veo otrova sveopšteg, vlada,
u strepnji od kraja, u strahu od muka.
Da dopišem stih eto želim. Htedoh, al' mi ruka
zadrhti bez nade, bez sina, bez unuka ...
" .. kad' prestaju pesme, a počinju psovke .."
kad' nestaju mirisi niz ženske uvojke,
i mršti se detetovo čelo, a tako mlado,
i umire mi selo i pusti drum ugušen zaboravom.
Tu šumom samo čujem životinjeske krike i njihov eho
kao što vek za vekom uzalud nam troše silnici,
među nama najveći lažovi.
" .. međ' šljivama, međ' brdima .. "
međ poganim ljudima ne čuje se reč, ne putuje slovo,
nego smrad pljuvačke u svinjskoj masti il' ovčijem loju.
Ni rukovanju, ni pozdravu, ni prozoru, kućnom broju
ne dižemo više glavu, nego mraku samo i jauku.
Ali ako, ako, neka, jer sve nas isti epilog doziva,
već prvim gutljajem majčinoga mleka.
Nama su "lica kao tabani" raspoznavajući znak,
nama nikakav šamar, ni od mila, ni od brige,
ni drugarski, ni onaj težak, kao kazna jak,
ne mekša srce ni duše nam preke ne otvara.
Među nama sve je teže pronaći čoveka,
ali ako, ako, neka.