SVIM IMENICAMA ŽENSKOG RODA
Pravio sam te
od vodene pare,
od odgađanja,
od te jebene magle
o kojoj svi pričaju
kao o najgoroj
stvari na svetu,
pokušao da te otmem
kao bitanga igračku
začuđenom detetu.
Popravljao sam ti senku
jagodicom malog prsta.
Crtao te očima
i čitao ti s usta,
i radio sve puno bolje
nego što u stvari umem,
samo zato jer si to ti bila.
Zidao sam te od noći,
od čežnje koja melje,
kao neki lopov što hoda
po tišini želje,
kroz mrak nemanja.
Onda sam te učio
kao neku poemu,
uporno te ponavljao
jedinstvenu po svemu,
na svim dijalektima
kojih sam se setio,
i recitivao te
napamet, naglas
na zadržani dah,
zamahivao ritmom,
i vrištao
da sakrijem strah.
Oblačio te svečano
na smrt preplašenu,
polako nit po nit,
da te ne zaboravim
kao neki odavno,
izgubljeni mit.
I pisao sam te opet,
svim imenicama
ženskog roda,
pritiskao perom jako,
iz srži, iz straha,
iz petnih žila,
dok si iz mene
bolno izlazila.