NOĆ VELIKIH ŠMRKOVA
Ne može se čovjek odupirati. Ako slušaš i ako osjećaš igru, onda to postane jednako inspirativno kao i tvoj unutarnji svijet. Anegdote drugih često su slađe i bogatije od osobnih, pa kao takve zaslužuju ...
***
Priča mi sinoć frendica, dok nalakćeni i približeni glavama, jedno drugom pokušavamo prenijeti zvukovne valove u ambijentu natopljenom glasnom ali dobrom muzikom.
Ženskica je sindikalni povjerenik, i kao takva, pozvana je na skup sindikata, da sad ne idem detaljno, kojih geografskih imenitelja. Kao i što se može pretpostaviti, radi se o klasičnoj večeri uz ples. Slike poznate, glumci uvježbani, meni dosadan, band od dvojce ... radi elektronika. Nota bene, „sjedala nisu numerirana“ pa tko se gdje zatekne, tako mu budi. I kaže ona, obzirom da je sa kolegicama došla među prvima, u inat mužu, a ne lažući kamo i sa kim ide, ostavljajući tračak sumnje, odabiru mjesto za u red postavljenim stolovima. Onako, pametno, ni preblizu muzike, podalje od kuhinje, podalje od toaleta, jednom riječju optimalna pozicija. Čak je i izlaz blizu pa ako dođe do kakve „gužve“ može se i na vrata u par skokova.
E sad, da čovjek odabere sebi stol, to je lako, ali odabrat dobro društvo, to već treba imati sreće. I kaže ona, naravno, nije što su one zgodne i atraktivne i što se dobro drže i što zrače, nego uvijek imaju peh da im se zakači kojetko. I pojave se, kaže ona, dva tipa u „srednje žalosnim godinama“, pitaju je li slobodno ... naravno, pa što da im kažu, da nije! Počne sve po protokolu, aperitiv, juha sa srkanjem rezanaca, brisanje kravata rubom stolnjaka, pa hladno predjelo sa pljuckanjem košpica maslina u šaku i do pepeljare i dođe i taj čas da se treba plesat. Muzika malo brža, nije za sa partnerom plesat i ova dvojca se ustanu i počnu tancat'. Aaaaaajme majko, energično i usklađeno, kako bi smo rekli, kao gumene loptice u fazama smirivanja odskakivanja. Predočite si, meni je bilo teško.
U pauzi, jer i band mora zamezit, počne razgovor i jedan koji je intenzivnije odskakivao u plesu kaže:
- I ... kako smo?
Moja frendica, pristojna, kaže:
- Hvala dobro je.
A on će:
- I ... jesu vam digli plaće?
- Nešto malo - kaže ona
- Mi 4,9% - ponosno i ozareno će on!
Priča ona meni, da vidi kako se otvorila značajna tema za komunikaciju i da se njoj baš nije dalo imat' tako teške razgovore pa niš' nije odgovorila. Za to vrijeme onaj drugi je šutljiv i umjeren. I kada su ulazili on nije pokazivao znake da zvjera za sjest kraj nekih zgodnih komada, samo se smješkao i bio zadovoljan što je te večeri tu.
I priča ona dalje. Nije, kaže, prošlo ni par minuta, taj što odskakuje i ima 4,9% povećanje ne zna kaže ona, čega to povećanje, je već krenuo o tome kako su oni vatrogasci i kako on sve zna po kući ali mu žena ništa ne pomaže. Kada se spomenu žena, a ona će:
- Molim Vas, ne pričajte mi o vašoj ženi, jer onda moram i nju upoznavat da čujem drugu stranu.
Tip ostane malo kao zbunjen pola sekunde, ali se ne da i dalje. Muzika ponovno počela svirat, a on se dovikuje sa druge strane stola. Priča joj nešto ali ona niš' ne čuje pa mu odvikuje:
-Ma Vi pričajte ali vas ja ništa ne čujem!
Priča on i dalje, glasno i jasni ga ona niš' ne čuje i ona mu ponovno ponavlja istu rečenicu da ga ne čuje, a on se ustane i bezobrazno zamoli njezinu kolegicu da se zamjene za mjesta. To je napravio toliko spontano i snažne volje da je njezina kolegica reagirala kao malo dijete koje slijepo vjeruje u ispravnost toga što on želi. I tako se nađoše njezino uho i njegova gubica blizu i on počne kako je on nju već viđao na sindikalnim skupovima i da mu se ona čini prava dama i sranja neviđena. Kaže ona, meni, ne njemu, da je i ona njega vidjela na zadnjoj takvoj večeri kako se vrtio oko neke mlađane ženskice, plavuše i da je bio i smiješan i ... ma ... da ne kaže što.
I počnu svirat nešto za u dvoje i on se usta, zakopča sako koji bojom bijaše neusklađen sa hlačama i nategnut na mjestu gdje se kopča jer brojem ne odgovara tom istom struku nego nekom od prije 15 godina, i zamoli je, uz gospodsku gestu rukom, za ples. Od te se geste ona suzdrža od smjeha pa će:
-Ma nema šanse, ne mogu ja sa Vama plesati. Pa Vi mi uopće ne odgovarate, ni za ples ni za drugo!
On opet pauzira pola sekunde i baci brzi pogled po okolnim stolovima te se okrete i ode pitat drugu. Naravno, aritmično skakutanje je zadesilo neku jadnicu koja nije ni slutila što će je snaći.
Kada je to sve išlo već pri kraju priče i band bio u zadnjoj pauzi, ne odustajući do kraja, kaže on:
- Nas dvojca idemo kasnije na Nedu Ukraden, idete sa nama?
A ona, sa osmjehom koji on očigledno nije znao protumačiti na pravi način, kaže:
- Na Neeeeeeeduuuuuu!?
- Daaaa! - kaže on i dodaje
- Tu smo sa vatrogasnim vozilom!
- A jel' su vam veliki šmrkovi? - Pita ona i dalje ne skidajući osmjeh i dodajući zavodnički pogled.
- Iiiiiiiiihaaaaaaa valiki da šta! - Raskezi on od uha do uha, sav sretan da je nivo razgovora obećavajući.
- Pa ohladite se onda njima čovječe! - Namršeteno mu ona odbrusi.
Brijam da mu za hlađenje ni šmrkovi nakon toga nisu bili potrebni!
***
Eto vam sa kim sam se ja sinoć ubio za šankom k'o lemur!
***
Priča mi sinoć frendica, dok nalakćeni i približeni glavama, jedno drugom pokušavamo prenijeti zvukovne valove u ambijentu natopljenom glasnom ali dobrom muzikom.
Ženskica je sindikalni povjerenik, i kao takva, pozvana je na skup sindikata, da sad ne idem detaljno, kojih geografskih imenitelja. Kao i što se može pretpostaviti, radi se o klasičnoj večeri uz ples. Slike poznate, glumci uvježbani, meni dosadan, band od dvojce ... radi elektronika. Nota bene, „sjedala nisu numerirana“ pa tko se gdje zatekne, tako mu budi. I kaže ona, obzirom da je sa kolegicama došla među prvima, u inat mužu, a ne lažući kamo i sa kim ide, ostavljajući tračak sumnje, odabiru mjesto za u red postavljenim stolovima. Onako, pametno, ni preblizu muzike, podalje od kuhinje, podalje od toaleta, jednom riječju optimalna pozicija. Čak je i izlaz blizu pa ako dođe do kakve „gužve“ može se i na vrata u par skokova.
E sad, da čovjek odabere sebi stol, to je lako, ali odabrat dobro društvo, to već treba imati sreće. I kaže ona, naravno, nije što su one zgodne i atraktivne i što se dobro drže i što zrače, nego uvijek imaju peh da im se zakači kojetko. I pojave se, kaže ona, dva tipa u „srednje žalosnim godinama“, pitaju je li slobodno ... naravno, pa što da im kažu, da nije! Počne sve po protokolu, aperitiv, juha sa srkanjem rezanaca, brisanje kravata rubom stolnjaka, pa hladno predjelo sa pljuckanjem košpica maslina u šaku i do pepeljare i dođe i taj čas da se treba plesat. Muzika malo brža, nije za sa partnerom plesat i ova dvojca se ustanu i počnu tancat'. Aaaaaajme majko, energično i usklađeno, kako bi smo rekli, kao gumene loptice u fazama smirivanja odskakivanja. Predočite si, meni je bilo teško.
U pauzi, jer i band mora zamezit, počne razgovor i jedan koji je intenzivnije odskakivao u plesu kaže:
- I ... kako smo?
Moja frendica, pristojna, kaže:
- Hvala dobro je.
A on će:
- I ... jesu vam digli plaće?
- Nešto malo - kaže ona
- Mi 4,9% - ponosno i ozareno će on!
Priča ona meni, da vidi kako se otvorila značajna tema za komunikaciju i da se njoj baš nije dalo imat' tako teške razgovore pa niš' nije odgovorila. Za to vrijeme onaj drugi je šutljiv i umjeren. I kada su ulazili on nije pokazivao znake da zvjera za sjest kraj nekih zgodnih komada, samo se smješkao i bio zadovoljan što je te večeri tu.
I priča ona dalje. Nije, kaže, prošlo ni par minuta, taj što odskakuje i ima 4,9% povećanje ne zna kaže ona, čega to povećanje, je već krenuo o tome kako su oni vatrogasci i kako on sve zna po kući ali mu žena ništa ne pomaže. Kada se spomenu žena, a ona će:
- Molim Vas, ne pričajte mi o vašoj ženi, jer onda moram i nju upoznavat da čujem drugu stranu.
Tip ostane malo kao zbunjen pola sekunde, ali se ne da i dalje. Muzika ponovno počela svirat, a on se dovikuje sa druge strane stola. Priča joj nešto ali ona niš' ne čuje pa mu odvikuje:
-Ma Vi pričajte ali vas ja ništa ne čujem!
Priča on i dalje, glasno i jasni ga ona niš' ne čuje i ona mu ponovno ponavlja istu rečenicu da ga ne čuje, a on se ustane i bezobrazno zamoli njezinu kolegicu da se zamjene za mjesta. To je napravio toliko spontano i snažne volje da je njezina kolegica reagirala kao malo dijete koje slijepo vjeruje u ispravnost toga što on želi. I tako se nađoše njezino uho i njegova gubica blizu i on počne kako je on nju već viđao na sindikalnim skupovima i da mu se ona čini prava dama i sranja neviđena. Kaže ona, meni, ne njemu, da je i ona njega vidjela na zadnjoj takvoj večeri kako se vrtio oko neke mlađane ženskice, plavuše i da je bio i smiješan i ... ma ... da ne kaže što.
I počnu svirat nešto za u dvoje i on se usta, zakopča sako koji bojom bijaše neusklađen sa hlačama i nategnut na mjestu gdje se kopča jer brojem ne odgovara tom istom struku nego nekom od prije 15 godina, i zamoli je, uz gospodsku gestu rukom, za ples. Od te se geste ona suzdrža od smjeha pa će:
-Ma nema šanse, ne mogu ja sa Vama plesati. Pa Vi mi uopće ne odgovarate, ni za ples ni za drugo!
On opet pauzira pola sekunde i baci brzi pogled po okolnim stolovima te se okrete i ode pitat drugu. Naravno, aritmično skakutanje je zadesilo neku jadnicu koja nije ni slutila što će je snaći.
Kada je to sve išlo već pri kraju priče i band bio u zadnjoj pauzi, ne odustajući do kraja, kaže on:
- Nas dvojca idemo kasnije na Nedu Ukraden, idete sa nama?
A ona, sa osmjehom koji on očigledno nije znao protumačiti na pravi način, kaže:
- Na Neeeeeeeduuuuuu!?
- Daaaa! - kaže on i dodaje
- Tu smo sa vatrogasnim vozilom!
- A jel' su vam veliki šmrkovi? - Pita ona i dalje ne skidajući osmjeh i dodajući zavodnički pogled.
- Iiiiiiiiihaaaaaaa valiki da šta! - Raskezi on od uha do uha, sav sretan da je nivo razgovora obećavajući.
- Pa ohladite se onda njima čovječe! - Namršeteno mu ona odbrusi.
Brijam da mu za hlađenje ni šmrkovi nakon toga nisu bili potrebni!
***
Eto vam sa kim sam se ja sinoć ubio za šankom k'o lemur!