O LETENJU DRUGOM PRILIKOM
Kad jednom čovek nauči da leti, teško se spušta na zemlju, a i ako se to dogodi, uglavnom je prisilno. Šta god da radite, letite ili hodate, kad-tad shvatite da ne možete i jedno i drugo odjednom. Ja mislim da je letenje precenjeno jer je komercijala preuzela sve što se ljudima sviđa, a gde uđe komercijala tu više nema štimunga. Istina je da se sada brže pređe veliko rastojanje, i da je lepo gledati oblake od gore, ali zamislite samo koliko propuštenih gradova i susreta čovek, takvim brzim letenjem bez spuštanja zbog goriva i razmene putnika, izgubi. Da su bar avioni kao nekada, spori dvokrilci, kabrioleti-dvosedi, pa da se bar malo razgleda u niskom letu....
Kao mali sam često leteo, Karavelom na more, ...i s mora naravno, ali onaj smer 'ka moru' i ti dani bili su ispunjeni ushitom i slatkom nervozom. Nije mi čak smetalo ni to što sam znao da ću se ispovraćati, samo bih pre poletanja tražio papirnatu kesicu, obaviš lepo to pa si na miru. A tih se dana krajem šezdesetih letelo nekako drugačije nego danas, romantičnije, opuštenije. Nije se letelo da se stigne brže, nego da bi se letelo, pa su avioni vozili laganicu i nisu se penjali iznad oblaka nego samo malo, da pokažu putnicima da i to mogu. Ne mogu da vam pričam kakve su bile sjuardese jer sam bio mali i bilo mi je puno interesantnije da gledam kroz prozor nego u njih, ali se sećam konzervisanih ananas sokova i bolova u ušima.
Sletanje i ulazak u aerodromsku zgradu Ćilipia bio je ispunjen mirisima kamena, mora i borovine. Već samo stupanje nogom na vrelu aerodromsku pistu bio je doživljaj mora. Toliko o letenju. O njemu ćemo još nekom drugom prilikom ako se ukaže.
Od svih tih nevinih letovanja kakva se više nikada, nigde, i nikome neće ponoviti, nigde u pamćenju nemam sobe u kojima smo boravili. Ostala je slika hotela u Makaskoj iz '63 kada se dogodio zemljotres u Skoplju i to je moje prvo sasvim lucidno pamćenje, ali sam siguran da postoje sećanja na more iz prethodnog leta, u magli. Sećam se i bazena sa labudovima pored nekog restorana u okolini Dubrovnika, Mlini, Kuparai, ne sećam se tačno. U taj bazen sam upao i bio zatim spašen od jedne devojčice koja je posle bila moja prva ljubavna bol. Elena, napola Grkinja. Da sam tada išta znao o grčkim boginjama verovatno bi ona bila jedna od njih. Bol je trajala kratko, koliko i jedno letovanje porodice prosečnih primanja.
Mora su nekada bila sinonim za letenje i razlog življenja. Nova Godina traje kratko, a zimski raspusti su bili u nezgodno klimatsko vreme, pa su leto, letnji raspust i mora kao vrhunac, bili smisao cele godine. Čak je i povratak sa mora nosio radost ponovnih sretanja drugova i drugarica iz kraja...ili simpatije kojoj bi se ponosno kočoperilo preplanulim tenom i svetloplavom kosom. Znam, jadno, ali kad čovek uživa u letenju onda toga nije svestan. Nesvest ide tako daleko da je i polazak u školu bio radostan događaj. To valda samo mala deca i tinejdžeri nemaju osećaj za nadolazeća razdoblja, ako nisu lepa naravno.
~ ~ ~
Čekam Proleće, mada mi ni ova Zima nije nešto teško pala. Na more više ne idem, živim na njemu. Leteo sam pre par godina službeno. Stjuardese su ... a skoro ko kontrolorke u tramvajima, na licu imaju onaj prekorni izraz zbog nekupljene karte, kikiriki je užeg'o, plastične čaše kojima čovek poreže usta su sada doduše za jednokratnu upotrebu, valjda.
Ma džaba puste priče, Karavela je bila kraljica za Erbus, ona je bila meka na oblacima k'o što su u ostalom i francuski automobili na asfaltu. Nije letenje šta je nekad' bilo.