Dok se ne okamenim
Hajde reci,
jesu li preprokrčene šume,
jesu li pritke udoline,
i besćutnih zvijeri naftne sline ,
jesu li rudničke dubine možda,
ili samo ratne paljevine?
Ja, kada bih znao,
tebi bih rekao.
Hajde reci,
ima li smisla u čekanju,
ima li spasa u nijekanju
svega nakupljenoga za nama,
i je li samo suha,
lako zapaljiva slama nade
u nama ostala?
Je li ljeto višedecenijsko
predugo trajalo,
je li sušilo i odvajalo
listove sa mojih grana,
ili toplinu i snagu davalo,
u slavu budućih nam dana?
Ja, kada bih znao,
tebi bih rekao.
Umoran traženja,
umorima satkan
nitima od gaženja,
sklapam sve karte,
i zatvaram kompase
u glinenu zdjelu,
u žutu postelju,
istopljenih dodira.
Hajde reci mi konačno!
Jer, ja, kada bih znao,
tebi bih rekao.
Kaži mi vodiljo,
naracijo tog vodvilja,
dok se ne okamenim
na toj tvojoj sceni,
zašto mi sada zidine
truju tvoji bršljeni,
i kako su tvoje laži
iznikle i u meni?