SPOJENO A DISKONTINUITETNO
Tako je to kad se čovjek malo zapije pa izgubi sposobnost racionalizacije i pristane na svakojake prijedloge onih koji su još nacuganiji od njga.
- Ma jebeš ovo, nema Vlatka, nema ni leba!
- Pa di ćemo?
- Ma bilo gdje, samo da ovo više ne slušamo!
- A gle gitariste, nosi očale ko rajf, izgleda ko da svira Fosile na terasi hotela.
- Ma ajmo, ja vodim.
Tko je što rekao, potpuno je irelevantno, gitarista zbilja izgleda kao da je iz nekog pop filma s početka sedamdesetih. Jebeš to, vrijeme da se pali.
Ne vozim ja pa ni ne gledam kamo se ide, e jesam budala, tako mi i treba. Tek na parkingu shvatim da smo kod Antene.
- Pa niste normalni, uhapsit će nas k'o pedofile.
Na ulazu jedino nama ne traže osobne na pokaz. Kakva blamaža. Ma...dovodio sam se i u puno nepohvalnije situacije, briga me (bilo tog časa, sad me malkice ćopio neugodnjak da me možebitno tko nije vidio, a ako i je, znači da je i taj bio tamo, tako da...)
Uglavnom. Uđemo, neki instrumenti spremno čekaju da se na njima zasvira uživo, ništa, vidli bumo kae to (fali pola glave pa zašto bi sva slova i gramatika bili neokrnjeni). Ajmo još malo upropastit sivu masu, i onako je preaktivna, i kod druge ture pojave se neki, kožom malo tamniji, stasom malo usukani, rastom poniski...a međ njima klinjo od jedno ne više od 13 godina, ciganski bend. Juhu, mislim si, ovo mora bit nešto vrijedno ove noći, i naćuljim uši i prikupim svu preostalu koncentraciju, jer znam da su Cigani majstori od zanata i da ne mogu falit.
Malac pristojno pozdravi okupljene, čiji je prosjek godina prešao 18 samo zahvaljujući tome što smo se mi pojavili, poimence i po instrumentima naglasi članove sastava, repertoar kojim će nas osvježit i kaže:
- Test, test...jedinica, jedinica!
Pokidali smo se od smjeha, nije ni započeo sa pjesmom a nama se vratio goodmood. Jebi ga, ne može dijete izliječit školsku frustraciju, pređe to u naviku, taj 'test, test...jedinica, jedinica'.
- Ma jebeš ovo, nema Vlatka, nema ni leba!
- Pa di ćemo?
- Ma bilo gdje, samo da ovo više ne slušamo!
- A gle gitariste, nosi očale ko rajf, izgleda ko da svira Fosile na terasi hotela.
- Ma ajmo, ja vodim.
Tko je što rekao, potpuno je irelevantno, gitarista zbilja izgleda kao da je iz nekog pop filma s početka sedamdesetih. Jebeš to, vrijeme da se pali.
Ne vozim ja pa ni ne gledam kamo se ide, e jesam budala, tako mi i treba. Tek na parkingu shvatim da smo kod Antene.
- Pa niste normalni, uhapsit će nas k'o pedofile.
Na ulazu jedino nama ne traže osobne na pokaz. Kakva blamaža. Ma...dovodio sam se i u puno nepohvalnije situacije, briga me (bilo tog časa, sad me malkice ćopio neugodnjak da me možebitno tko nije vidio, a ako i je, znači da je i taj bio tamo, tako da...)
Uglavnom. Uđemo, neki instrumenti spremno čekaju da se na njima zasvira uživo, ništa, vidli bumo kae to (fali pola glave pa zašto bi sva slova i gramatika bili neokrnjeni). Ajmo još malo upropastit sivu masu, i onako je preaktivna, i kod druge ture pojave se neki, kožom malo tamniji, stasom malo usukani, rastom poniski...a međ njima klinjo od jedno ne više od 13 godina, ciganski bend. Juhu, mislim si, ovo mora bit nešto vrijedno ove noći, i naćuljim uši i prikupim svu preostalu koncentraciju, jer znam da su Cigani majstori od zanata i da ne mogu falit.
Malac pristojno pozdravi okupljene, čiji je prosjek godina prešao 18 samo zahvaljujući tome što smo se mi pojavili, poimence i po instrumentima naglasi članove sastava, repertoar kojim će nas osvježit i kaže:
- Test, test...jedinica, jedinica!
Pokidali smo se od smjeha, nije ni započeo sa pjesmom a nama se vratio goodmood. Jebi ga, ne može dijete izliječit školsku frustraciju, pređe to u naviku, taj 'test, test...jedinica, jedinica'.