Idealno je dosadno
Jutros sam se, prije no što sam se nakon buđenja sabrao, i kao po običaju, pokušavao prisjetiti tko sam, prisjetio tko zapravi želim biti.
Još uvijek je to jutro i sve je potpuno drugačije novo. Osjećam kao da mi ovaj dan nešto obećava. Iako radim vrlo slične stvari kao i inače, rutine su sasvim iste, a potpuno nove.
Vidim detalje koje prije nisam, uzorak jednobojne šare na šalici je zapravo retro sedamdesetih. Kava ima puniji okus, cigareta mi skoro prija, nije me uhvatila blaga nesvjestica od nje i ona sitna utrnulost prstiju nakon treće za redom.
Osjećaj, ne da mogu biti nešto drugo, već da ovo što jesam, jesam dobro i potpuno, samozadovoljstvo otkrivanjem da je moguće od istih elemenata napraviti drugačiju slagalicu, a da opet sve ima i smisao i funkcionalnost i ljepotu i da je ono staro, da nije bilo potrebno niti što dodavati niti amputirati. Isti sam a nov sam.
Znam da se ništa značajno neće dogoditi ali ću sa značajno više načina prepoznati u tom nedogađanju sve ono što prije nisam mogao.
Ne grize me više savjest, ne bole riječi pokude i optužbe. Samo pokupim komadiće razbijene grčarije i rasute zemlje, presadim bilje i nastavim dalje. Nije nedostatak ljubavi u tome da ju ne dobijam, već u tome da ju nisam bio sposoban dati na način potpuno svjestan ne očekivanja ničega za uzvrat.
Rub laptopa je nagrižen slanoćom dlanova. Dobio je žig ljudskosti. Tragovi njegove plastičnosti i metalnosti, njegove mrtvosti su dublje, puno dublje pod mojom kožom, ja mu uzimam supstancu i dajem joj život, ne upravlja on samnom nego ja njime.
Ne sramim se više sebe, lako, čak drago mi je prihvatiti svoje mane i nedostatke. Ponosim se što nisam idealan, idealno je tako dosadno. Idealno stoji, ne stvara jer nema tu potrebu.
25.8.2008
Još uvijek je to jutro i sve je potpuno drugačije novo. Osjećam kao da mi ovaj dan nešto obećava. Iako radim vrlo slične stvari kao i inače, rutine su sasvim iste, a potpuno nove.
Vidim detalje koje prije nisam, uzorak jednobojne šare na šalici je zapravo retro sedamdesetih. Kava ima puniji okus, cigareta mi skoro prija, nije me uhvatila blaga nesvjestica od nje i ona sitna utrnulost prstiju nakon treće za redom.
Osjećaj, ne da mogu biti nešto drugo, već da ovo što jesam, jesam dobro i potpuno, samozadovoljstvo otkrivanjem da je moguće od istih elemenata napraviti drugačiju slagalicu, a da opet sve ima i smisao i funkcionalnost i ljepotu i da je ono staro, da nije bilo potrebno niti što dodavati niti amputirati. Isti sam a nov sam.
Znam da se ništa značajno neće dogoditi ali ću sa značajno više načina prepoznati u tom nedogađanju sve ono što prije nisam mogao.
Ne grize me više savjest, ne bole riječi pokude i optužbe. Samo pokupim komadiće razbijene grčarije i rasute zemlje, presadim bilje i nastavim dalje. Nije nedostatak ljubavi u tome da ju ne dobijam, već u tome da ju nisam bio sposoban dati na način potpuno svjestan ne očekivanja ničega za uzvrat.
Rub laptopa je nagrižen slanoćom dlanova. Dobio je žig ljudskosti. Tragovi njegove plastičnosti i metalnosti, njegove mrtvosti su dublje, puno dublje pod mojom kožom, ja mu uzimam supstancu i dajem joj život, ne upravlja on samnom nego ja njime.
Ne sramim se više sebe, lako, čak drago mi je prihvatiti svoje mane i nedostatke. Ponosim se što nisam idealan, idealno je tako dosadno. Idealno stoji, ne stvara jer nema tu potrebu.
25.8.2008