SET
Snimanje je već bilo u poodmaklim fazama, a sva oprema i vozila već su danima zaposjedala isti prostor, tako da se ožutjela trava stapala i poklapala sa dnevnim sjenama kojima je čitava mašinerija zaklanjala sunce i sprečavala prirodne tokove energije da svjetlošću hrane vlati. Činilo mi se da tu ima neke poetske igre, da stvarajući celuloidnu iluziju ubijamo životnu stvarnost i da cijeli pothvat neće imati svoju vrijednost upravo zbog toga, da će sve obezvrijediti zato što smo uništili stotine kvadrata travnjaka i svijeta kukaca i mikroorganizama koji su živjeli u njemu.
Ne sjećam se koji dan po redu je bio, koliko smo već sedmica, tu, na tom brežuljku uz šumu. Sjećam se da je vrijeme bilo sve toplije i da su se ljudi često služili pićem za osoblje i skrivali pod obližnja stabla šumarka kada god su si to mogli dozvoliti. Režiser je bio intrigantni, samozatajni čovjek srednjih godina i uvjek je u kutu usana imao neki smješak, kao da nešto zna što ne zna nitko drugi oko njega a on se naslađuje pri pomisli o tome. Takvu sam bar sliku imao o njemu. Njegovi asistenti bili su ekipa poprilično mladih ljudi, ne starijih od dvadeset pet godina i bilo ih je čak tridesetak. Režiser je to imao kao uvjet i klauzulu u ugovoru. Naime tražio je poseban budžet iz kojeg će plaćati svoje asistente, te pravo da tim budžetom raspolaže po svojoj volji ali u samo tu svrhu.
Već je bilo najavljivano da će se nešto mijenjati u scenariju, dolazili su čak i iz studija i uprave kompanije, vođene su žučne rasprave, šetalo se u grupicama po šumarku, kuhalo je i na kraju je nešto bilo dogovoreno što nitko od ekipe nije znao osim režisera. Taj smješak u kutu usana. Sada mi se čini da ga ima tek od tih dogovora na ovamo. Primjetio sam, jer ruku na srce, nov sam u poslu i kao pomoćnik tonskog snimatelja imam zadatak da pazim da svi budu ozvučeni na setu i da im glasovi budu razgovjetni i čisti, dakle, primjetio sam da u konverzaciji sa režiserom svi mijenjaju ton u glasu i geste tijelom dok govore. Svi su iskazivali prema njemu poštovanje, ne strah od autoriteta, već divljenje istom. Pitao sam glavnog tonca o tome i rekao mi je da je to čovjek koji je prije ovoga snimio samo jedan film. Bio sam začuđen tom činjenico. U njegovoj biografiji nije bilo ničega vrijednog spomena prije ili nakon tog filma i mene je to toliko kopkalo da sam zamolio tonca da mi nabavi, ako može, taj film da ga pogledam. Rekao je da će pokušati i od onda je prošlo dvije sedmice a film još nisam pogledao. Nekoliko puta sam ga podsjećao,pa čak molio da mi prepriča, kao neki verbalni foršpan da mi da. On me na to pogledao sa toliko prijekora i gađenja da sam samo spustio pogled i više ga nisam ništa pitao o tom filmu.
Očekivao sam, osluškujući na različitim kanalima, da ću čuti neki sočni trač ili neku interesantnu priču, možda nečiju ispovjed ili što već. No i glumci i statisti imali su samo jednu temu. Zvuči sablasno, ali istina je, svi do jednog pričali su samo o režiseru. Od banalnosti garderobe i dugoj kosi, srebrno protkanoj sijedim vlasima pa sve do karakternih crta koje su sve do jedne bile prožete superlativima. Zvučalo je sve kao da se radi o nekoj hipnotiziranoj sekti. Asistenti režisera, ta mala vojska mladosti nije imala ozvučenje, kao u ostalom i svi ostali sudionici čiji glas nije od značaja za snimanje filma, često su ga okruživali i on je uglavnom razgovarao sa njima. Pri snimanju kadrova nije koristio megafon već lanac blizu postavljenih asistenata koji su prenosili njegovre riječi i komande sve do mjesta odvijanja radnji koje trebaju biti zabilježene kamerom.
Danas, popodne bio je taj dan u kojem je trebalo snimati ono čega nema u scenariju. Sve je bilo spremno osim što su svi glumci i statisti najednom nestali, neopazice, jedan po jedan odlazili su u šumu i ja sam shvatio da ih je u malom broju tek po količini aktivnih kanala na kojima se čuo neki šum ili razgovor. Digao sam pogled i vidio da posljednja grupica ozvučenih odlazi put šumarka. Gledao sam začuđeno i sa upitnim izrazom lica u svog šefa, glavnog tonca, ali one je bio okrenut leđima i malo sa strane te nije primjetio moj zapitkivački stav. U jednom trenu je skinuo slušalice, odložio ih na kontrolni pult, ustao se i sam otišao put šumarka. Redom su počinjali odlaziti i drugi i ja sam bio potpuno zaprepašten. U grupama ili pojedinačno sa seta su otišli svi ljudi, čak i režiserovi asistenti koji se inače ne odvajaju od njega.
Režiser je sjedio u svojoj platnenoj povišenoj stolici, spuštenog pogleda u svoje šake koje je upletenih prstiju držao na pregibu stomaka i struka. Sve je utihnulo, ali sve, ni vjetar ni ptice ni zujanje mašinerije koje je često narušavalo čistoću zvuka koji sam pomagao snimata. A onda sam čuo njegov glas:
- Priđi mi - rekao je
Ogledao sam se oko sebe u nevjerici da se obraća meni ali oko nas nije bilo nikoga, bili smo samo nas dvojca.
- Priđi rekao sam - ponovio je.
Nesiguran, drhtavih nogu odložio sam slušalice i krenuo ka njemu dok je on polagano dizao pogled prema meni, i dok sam mu prilazio, na pola puta već me gledao ravno u oči. A onda je prozborio:
- Ja sam tvoja konačna istina. Ovo je bio tvoj život i svi ljudi koje si za njegovog trajanja upoznao. Sjećaš li se i jednog od njih? Lica ili imena?
- Ne - odgovorih siguran iako preplašen i nespreman
- I ne trebaš se sjećati jer lica i imena nisu bitna. Sjećaš li se nečije boje glas?
- Da - rekoh - sjećam se jedne djevojke koja vam je asistirala.
- Sjećaš li se o čemu je govorila - upita me.
- Sjećam se da je pričala o svom mladiću, zapravo momku koji joj se samo dopada.
- Kako znaš da je to pričala kada moji asistenti nisu bili ozvučeni? Kako se sječaš boje njezina glasa?
- Ne znam - ostadoh i sam zaprepašten tom činjenicom.
- Ona je pričala o tebi. Ti si taj mladić. Sve u ovom snimanju bilo je namjenjeno tebi da ostvariš svoje spajanje. Svi ti glumci, statisti, tehničari pa čak i ja, bili smo dio namjere, predstave, da bi ti mogao ostvariti svoju potpunost.
- Ali ja - zamuckivao sam, držeći ruke niz tijelo i kao dječačić brišući znojne dlanove o hlače.
- Zar sam sve propustio, zar je sve izgubljeno? - drhtavim sam glasom pitao.
- Imao si svu opremu, čuo si sve razgovore, nisu mene spominjali u njima već nju. Stalno si slušao njezino a ne moje ime, ona te je neprestano gledala i upućivala osmjehe, a ti si samo osluškivao i očekivao da čuješ nešto potpuno nebitno.
Ustao je iz svoje platnene stolice, još jednom me prodorno pogledao u oči a zatim se okrenuo i sam pohitao u šumu. Sumrak je već tjerao oči na naprezanje i ja sam taj dolazeći mrak osjećao u kostima. Obuzeo me nevjerojatni očaj, panika, tuga, bespomoćnost. Stojao sam na setu znajući da će noć donijeti kraj svemu svjesnom, kraj mojem opskurnom postojanju. Shvatio sam da uopće ne znam svoj život prije početka snimanja ovog filma, da je snimanje ovog filma zapravo i jedino bio moj cijeli život i da on skončava bez poruke, bez ushita, bez snage, bez nastavka. Sjeo sam na režisersku stolicu i uz napor ponovno gledao u žute tepihe koji su danima zaklonjeni od sunca, usahli pretvorivši se u slamnatu prašinu. Noć je pala i ništa se nije događalo, ništa od očekivanog kraja svim stvarima.
U zoru sam primjetio da mi je kosa duga, do ramena i da imam sjedih vlasi, kroz tu noć u iščekivanju kraja nekako sam i osnažio, šake su mi postale veće a koža na njima grublja. Sav sam nekako bio veći, teži i jači. Ništa se od nestanka moje svijesti nije dogodilo. Svijest je čak bila i prisutnija i čistija. Istodobno je rasla i izljevala se kroz mene. Poželio sam da usahla trava oživi i rana zora je obasjala svježe zelene vlati. Kao da mi je to oduvjek bilo u moćima.
I tada sam pomislivši samo na nju, iza svojih leđa čuo meke korake.
Ustah se, okrenuh i ugledh je nasmijanu kako dolazi iz šume, vodeći na povodcu andaluzijskog psa.
Ne sjećam se koji dan po redu je bio, koliko smo već sedmica, tu, na tom brežuljku uz šumu. Sjećam se da je vrijeme bilo sve toplije i da su se ljudi često služili pićem za osoblje i skrivali pod obližnja stabla šumarka kada god su si to mogli dozvoliti. Režiser je bio intrigantni, samozatajni čovjek srednjih godina i uvjek je u kutu usana imao neki smješak, kao da nešto zna što ne zna nitko drugi oko njega a on se naslađuje pri pomisli o tome. Takvu sam bar sliku imao o njemu. Njegovi asistenti bili su ekipa poprilično mladih ljudi, ne starijih od dvadeset pet godina i bilo ih je čak tridesetak. Režiser je to imao kao uvjet i klauzulu u ugovoru. Naime tražio je poseban budžet iz kojeg će plaćati svoje asistente, te pravo da tim budžetom raspolaže po svojoj volji ali u samo tu svrhu.
Već je bilo najavljivano da će se nešto mijenjati u scenariju, dolazili su čak i iz studija i uprave kompanije, vođene su žučne rasprave, šetalo se u grupicama po šumarku, kuhalo je i na kraju je nešto bilo dogovoreno što nitko od ekipe nije znao osim režisera. Taj smješak u kutu usana. Sada mi se čini da ga ima tek od tih dogovora na ovamo. Primjetio sam, jer ruku na srce, nov sam u poslu i kao pomoćnik tonskog snimatelja imam zadatak da pazim da svi budu ozvučeni na setu i da im glasovi budu razgovjetni i čisti, dakle, primjetio sam da u konverzaciji sa režiserom svi mijenjaju ton u glasu i geste tijelom dok govore. Svi su iskazivali prema njemu poštovanje, ne strah od autoriteta, već divljenje istom. Pitao sam glavnog tonca o tome i rekao mi je da je to čovjek koji je prije ovoga snimio samo jedan film. Bio sam začuđen tom činjenico. U njegovoj biografiji nije bilo ničega vrijednog spomena prije ili nakon tog filma i mene je to toliko kopkalo da sam zamolio tonca da mi nabavi, ako može, taj film da ga pogledam. Rekao je da će pokušati i od onda je prošlo dvije sedmice a film još nisam pogledao. Nekoliko puta sam ga podsjećao,pa čak molio da mi prepriča, kao neki verbalni foršpan da mi da. On me na to pogledao sa toliko prijekora i gađenja da sam samo spustio pogled i više ga nisam ništa pitao o tom filmu.
Očekivao sam, osluškujući na različitim kanalima, da ću čuti neki sočni trač ili neku interesantnu priču, možda nečiju ispovjed ili što već. No i glumci i statisti imali su samo jednu temu. Zvuči sablasno, ali istina je, svi do jednog pričali su samo o režiseru. Od banalnosti garderobe i dugoj kosi, srebrno protkanoj sijedim vlasima pa sve do karakternih crta koje su sve do jedne bile prožete superlativima. Zvučalo je sve kao da se radi o nekoj hipnotiziranoj sekti. Asistenti režisera, ta mala vojska mladosti nije imala ozvučenje, kao u ostalom i svi ostali sudionici čiji glas nije od značaja za snimanje filma, često su ga okruživali i on je uglavnom razgovarao sa njima. Pri snimanju kadrova nije koristio megafon već lanac blizu postavljenih asistenata koji su prenosili njegovre riječi i komande sve do mjesta odvijanja radnji koje trebaju biti zabilježene kamerom.
Danas, popodne bio je taj dan u kojem je trebalo snimati ono čega nema u scenariju. Sve je bilo spremno osim što su svi glumci i statisti najednom nestali, neopazice, jedan po jedan odlazili su u šumu i ja sam shvatio da ih je u malom broju tek po količini aktivnih kanala na kojima se čuo neki šum ili razgovor. Digao sam pogled i vidio da posljednja grupica ozvučenih odlazi put šumarka. Gledao sam začuđeno i sa upitnim izrazom lica u svog šefa, glavnog tonca, ali one je bio okrenut leđima i malo sa strane te nije primjetio moj zapitkivački stav. U jednom trenu je skinuo slušalice, odložio ih na kontrolni pult, ustao se i sam otišao put šumarka. Redom su počinjali odlaziti i drugi i ja sam bio potpuno zaprepašten. U grupama ili pojedinačno sa seta su otišli svi ljudi, čak i režiserovi asistenti koji se inače ne odvajaju od njega.
Režiser je sjedio u svojoj platnenoj povišenoj stolici, spuštenog pogleda u svoje šake koje je upletenih prstiju držao na pregibu stomaka i struka. Sve je utihnulo, ali sve, ni vjetar ni ptice ni zujanje mašinerije koje je često narušavalo čistoću zvuka koji sam pomagao snimata. A onda sam čuo njegov glas:
- Priđi mi - rekao je
Ogledao sam se oko sebe u nevjerici da se obraća meni ali oko nas nije bilo nikoga, bili smo samo nas dvojca.
- Priđi rekao sam - ponovio je.
Nesiguran, drhtavih nogu odložio sam slušalice i krenuo ka njemu dok je on polagano dizao pogled prema meni, i dok sam mu prilazio, na pola puta već me gledao ravno u oči. A onda je prozborio:
- Ja sam tvoja konačna istina. Ovo je bio tvoj život i svi ljudi koje si za njegovog trajanja upoznao. Sjećaš li se i jednog od njih? Lica ili imena?
- Ne - odgovorih siguran iako preplašen i nespreman
- I ne trebaš se sjećati jer lica i imena nisu bitna. Sjećaš li se nečije boje glas?
- Da - rekoh - sjećam se jedne djevojke koja vam je asistirala.
- Sjećaš li se o čemu je govorila - upita me.
- Sjećam se da je pričala o svom mladiću, zapravo momku koji joj se samo dopada.
- Kako znaš da je to pričala kada moji asistenti nisu bili ozvučeni? Kako se sječaš boje njezina glasa?
- Ne znam - ostadoh i sam zaprepašten tom činjenicom.
- Ona je pričala o tebi. Ti si taj mladić. Sve u ovom snimanju bilo je namjenjeno tebi da ostvariš svoje spajanje. Svi ti glumci, statisti, tehničari pa čak i ja, bili smo dio namjere, predstave, da bi ti mogao ostvariti svoju potpunost.
- Ali ja - zamuckivao sam, držeći ruke niz tijelo i kao dječačić brišući znojne dlanove o hlače.
- Zar sam sve propustio, zar je sve izgubljeno? - drhtavim sam glasom pitao.
- Imao si svu opremu, čuo si sve razgovore, nisu mene spominjali u njima već nju. Stalno si slušao njezino a ne moje ime, ona te je neprestano gledala i upućivala osmjehe, a ti si samo osluškivao i očekivao da čuješ nešto potpuno nebitno.
Ustao je iz svoje platnene stolice, još jednom me prodorno pogledao u oči a zatim se okrenuo i sam pohitao u šumu. Sumrak je već tjerao oči na naprezanje i ja sam taj dolazeći mrak osjećao u kostima. Obuzeo me nevjerojatni očaj, panika, tuga, bespomoćnost. Stojao sam na setu znajući da će noć donijeti kraj svemu svjesnom, kraj mojem opskurnom postojanju. Shvatio sam da uopće ne znam svoj život prije početka snimanja ovog filma, da je snimanje ovog filma zapravo i jedino bio moj cijeli život i da on skončava bez poruke, bez ushita, bez snage, bez nastavka. Sjeo sam na režisersku stolicu i uz napor ponovno gledao u žute tepihe koji su danima zaklonjeni od sunca, usahli pretvorivši se u slamnatu prašinu. Noć je pala i ništa se nije događalo, ništa od očekivanog kraja svim stvarima.
U zoru sam primjetio da mi je kosa duga, do ramena i da imam sjedih vlasi, kroz tu noć u iščekivanju kraja nekako sam i osnažio, šake su mi postale veće a koža na njima grublja. Sav sam nekako bio veći, teži i jači. Ništa se od nestanka moje svijesti nije dogodilo. Svijest je čak bila i prisutnija i čistija. Istodobno je rasla i izljevala se kroz mene. Poželio sam da usahla trava oživi i rana zora je obasjala svježe zelene vlati. Kao da mi je to oduvjek bilo u moćima.
I tada sam pomislivši samo na nju, iza svojih leđa čuo meke korake.
Ustah se, okrenuh i ugledh je nasmijanu kako dolazi iz šume, vodeći na povodcu andaluzijskog psa.