MIJENA I ZOV
Mjesec je Ožujak, Mart, Treći ili 3. i kako god kome pasalo, i kojim se jezikom govorilo, ostaje činjenica da je zima onemoćala
i da se gospođa, proljetna dama, sprema zaodjenuti i namirisati te proći šetnicama.
Naoko nebitne stvari, kao godišnja doba ili platežna moć ili nagle promjene atmosferskog tlaka, nekada nisu utjecale na mene toliko izraženo kao u zadnjih par godina. Sjećam se, nekada davno, da su me samo rascvjetale lipe uličnih drvoreda znale upozoriti na vrijeme koje dolazi, 'vrijeme lake garderobe'.
Iskustvo je isto čudna pojava. Nije potrebno da se nešto uči svjesno, jednostavno, nakon par ponavljanja, čovjek prije osjeti nego osvijesti pravilo. Tako i ja, zime mi ne padaju preteško jer osjećam da su nemoćne da traju u beskraj. Kada god mi se zimi zgadi magla ili sipuckava uporna kiša, ja se smijuljim i mislim 'a nema ti spasa...umireš brzo...dolazi ti potomak topline i potom majka prijatne žege i suhoće'. Već guštam stijenu i majice kratkih rukava, noćne izlaske bez temperaturnog ograničenja, ma znate ono kada vas baš briga da li ćete morati zalegnut na neku plažu jer od 'umora' ne možete ni do parkinga a kamo li voziti do doma.
U nekim drugim prostorima i vremenima sam znao spavati sjedeći na klupi u najpoželjnijem mogućem društvu. Bili smo obnevidjeli od trodnevnog putovanja i pri tom potpuno bezbrižni. Tjerani sa plaža i bez novaca da si platimo neki smještaj, zatekli smo se jednom kod svetionika. Dubrovnik je bio u ljetnjim svjetlima, prepun šumova i zvukova noćnih užitaka koji su se prostirali po mirnoj vodi. Sjedio sam na klupi, u sredini dok su dvije glave bile na mojim ramenima. Bile su to, u to vrijeme, 'najbliže' glave i u drugim prilikama a sada su bile skoro priljubljene uz moju.
U agoniji nespavanja, gledao sam, poluzatvorenih očiju u mirnu površinu i pokušavao zaspati bar na sat vremena. Voda je bila ulje 'ulje na vodi' i svijest mi je bila takva, kao masna tekućina koja se preljeva od jedne ka drugoj sinapsi ne noseći nikakvu poruku. Čuo se zvuk mreškave tekućine i udaljena glasanja jedva prepoznatljive muzike i ritmova. Sa pučine je dopirao mračni nevid, bespuće prepuno otvorenog prostora. Lagano sam tonuo.....
U jednom se trenu, tu ispred nas na stijenama koje su bile nepodatne za sjedenje a kamo li stajanje, oglasio grlom čovjeka visine manje od pola metra. Kao maleni vrtni patuljak....i zazivao je moj nadimak. Tijelom su mi prošli valovi nelagode, trnčavi električni mahovi, od tjemena do vrhova prstiju i natrag, i više puta. Otvorio sam širom oči ne pomičući se da ne probudim te dvije glave što mi uz moju leže na ramenima. Shvatio sam odmah da je halucinacija i da nije stvarno, i strah me odmah napustio.
Ono što je slijedilo bilo je ne kao hladan tuš već kao ukočenost zglobova i spazam svih mišića tijela. Te dvije glave su se podigle i sjećam se da je jedna rekla:
- Jeste vi to čuli? - a nas dvoje smo rekli u glas
- Da!
Treća glava je rekla
- Netko je zazivao tvoje ime....!!!!
Te smo noći još dugo šetali Stradunom, tražeći najsvjetlija mjesta, držeći se na razmak od pola metra jedno od drugog.
Mijena dolazi, proljeće pa ljeto, nešto ili netko uvijek zazove.....
i da se gospođa, proljetna dama, sprema zaodjenuti i namirisati te proći šetnicama.
Naoko nebitne stvari, kao godišnja doba ili platežna moć ili nagle promjene atmosferskog tlaka, nekada nisu utjecale na mene toliko izraženo kao u zadnjih par godina. Sjećam se, nekada davno, da su me samo rascvjetale lipe uličnih drvoreda znale upozoriti na vrijeme koje dolazi, 'vrijeme lake garderobe'.
Iskustvo je isto čudna pojava. Nije potrebno da se nešto uči svjesno, jednostavno, nakon par ponavljanja, čovjek prije osjeti nego osvijesti pravilo. Tako i ja, zime mi ne padaju preteško jer osjećam da su nemoćne da traju u beskraj. Kada god mi se zimi zgadi magla ili sipuckava uporna kiša, ja se smijuljim i mislim 'a nema ti spasa...umireš brzo...dolazi ti potomak topline i potom majka prijatne žege i suhoće'. Već guštam stijenu i majice kratkih rukava, noćne izlaske bez temperaturnog ograničenja, ma znate ono kada vas baš briga da li ćete morati zalegnut na neku plažu jer od 'umora' ne možete ni do parkinga a kamo li voziti do doma.
U nekim drugim prostorima i vremenima sam znao spavati sjedeći na klupi u najpoželjnijem mogućem društvu. Bili smo obnevidjeli od trodnevnog putovanja i pri tom potpuno bezbrižni. Tjerani sa plaža i bez novaca da si platimo neki smještaj, zatekli smo se jednom kod svetionika. Dubrovnik je bio u ljetnjim svjetlima, prepun šumova i zvukova noćnih užitaka koji su se prostirali po mirnoj vodi. Sjedio sam na klupi, u sredini dok su dvije glave bile na mojim ramenima. Bile su to, u to vrijeme, 'najbliže' glave i u drugim prilikama a sada su bile skoro priljubljene uz moju.
U agoniji nespavanja, gledao sam, poluzatvorenih očiju u mirnu površinu i pokušavao zaspati bar na sat vremena. Voda je bila ulje 'ulje na vodi' i svijest mi je bila takva, kao masna tekućina koja se preljeva od jedne ka drugoj sinapsi ne noseći nikakvu poruku. Čuo se zvuk mreškave tekućine i udaljena glasanja jedva prepoznatljive muzike i ritmova. Sa pučine je dopirao mračni nevid, bespuće prepuno otvorenog prostora. Lagano sam tonuo.....
U jednom se trenu, tu ispred nas na stijenama koje su bile nepodatne za sjedenje a kamo li stajanje, oglasio grlom čovjeka visine manje od pola metra. Kao maleni vrtni patuljak....i zazivao je moj nadimak. Tijelom su mi prošli valovi nelagode, trnčavi električni mahovi, od tjemena do vrhova prstiju i natrag, i više puta. Otvorio sam širom oči ne pomičući se da ne probudim te dvije glave što mi uz moju leže na ramenima. Shvatio sam odmah da je halucinacija i da nije stvarno, i strah me odmah napustio.
Ono što je slijedilo bilo je ne kao hladan tuš već kao ukočenost zglobova i spazam svih mišića tijela. Te dvije glave su se podigle i sjećam se da je jedna rekla:
- Jeste vi to čuli? - a nas dvoje smo rekli u glas
- Da!
Treća glava je rekla
- Netko je zazivao tvoje ime....!!!!
Te smo noći još dugo šetali Stradunom, tražeći najsvjetlija mjesta, držeći se na razmak od pola metra jedno od drugog.
Mijena dolazi, proljeće pa ljeto, nešto ili netko uvijek zazove.....