TAMNO LICE ISTINE
Uporno ponavljam
fragmente memorije,
u stalnom strahu
od tvoje alegorije.
Primoran na repeticije
da se bojim,
i tako strah moj
postaje moj drug,
moj strah,
moj drug.
Sve je sporije
i sve teže živeti
kao reprodukcija,
naopakost prkošenja,
kao insinuacija.
Prokleta si
da si prokleta,
jer u samo pet
prokletih minuta,
od goreg
postane još gore,
i otvore se pakli,
bez metafore,
ostvare se pretnje
licem pravim.
Proguta me tada
tvoja rupa,
obuzmeš me na brzinu
svom prazninom.
Ostane tako
samo ljutnja,
razvaljen osmeh,
kao oštri ugao
preranog azimuta
za neko tane
koje udara nisko,
ispod struka,
u kukove,
u hrabrost
u prepone.