DUŠA JE SAMO GLEDALA
Gostio sam, jačao i pirovao,
i postio katkad svoje tijelo,
a duša je samo gledala
što činim kući od slame.
Govorio sam riječi pogane,
uvrede i prijetnje,
a duša je samo gledala
što činim kući od slame.
Mislih požar će vatrom
očistit' mi šikarne staze,
pa gašene vodom ostat' će
bistrine kroz prolaze,
a duša je samo gledala
što činim kući od slame.
Ostaše netaknute moje šume,
gustiši neprohodni,
memljive lišća nakupine,
nezapaljene vatrama nemoćnim.
Ne izgovaram očeve riječi,
ne zazivam poznate tmine,
godinu za drugom već šutim,
dok naplavine slutim i bujice,
a duša samo gleda
što činim kući od slame,
kući bez krova i zidova,
bez riječi i slova,
kući od pijeska i dimova,
punoj nerečenog korova.
Bez snage da pročistim,
da krčim zapušteno zdanje,
preumoran za zvanje u pomoć,
a duša je samo gledala
što činim kući od slame,
samo je gledala nestajanje.
Ruka mi nemoćna osta,
ne pruža se u dodire,
oko koprenom prekriveno,
sklopljeno, više ne gleda,
nogom ne kročim nigdje
ni naprijed ni u stranu,
sjedim sutonom i čekam nezvanu
zoru ranu, smrznutu stepu
u ledenom zagrljaju,
a duša, ona samo gleda
što činim kući od slame.
Koliko god ne želim, zovem se,
i predajem u prepuštanje, a duša,
niti gleda, niti govori,
niti više sluša.
i postio katkad svoje tijelo,
a duša je samo gledala
što činim kući od slame.
Govorio sam riječi pogane,
uvrede i prijetnje,
a duša je samo gledala
što činim kući od slame.
Mislih požar će vatrom
očistit' mi šikarne staze,
pa gašene vodom ostat' će
bistrine kroz prolaze,
a duša je samo gledala
što činim kući od slame.
Ostaše netaknute moje šume,
gustiši neprohodni,
memljive lišća nakupine,
nezapaljene vatrama nemoćnim.
Ne izgovaram očeve riječi,
ne zazivam poznate tmine,
godinu za drugom već šutim,
dok naplavine slutim i bujice,
a duša samo gleda
što činim kući od slame,
kući bez krova i zidova,
bez riječi i slova,
kući od pijeska i dimova,
punoj nerečenog korova.
Bez snage da pročistim,
da krčim zapušteno zdanje,
preumoran za zvanje u pomoć,
a duša je samo gledala
što činim kući od slame,
samo je gledala nestajanje.
Ruka mi nemoćna osta,
ne pruža se u dodire,
oko koprenom prekriveno,
sklopljeno, više ne gleda,
nogom ne kročim nigdje
ni naprijed ni u stranu,
sjedim sutonom i čekam nezvanu
zoru ranu, smrznutu stepu
u ledenom zagrljaju,
a duša, ona samo gleda
što činim kući od slame.
Koliko god ne želim, zovem se,
i predajem u prepuštanje, a duša,
niti gleda, niti govori,
niti više sluša.