AKO NIŠTA DRUGO...
Sva je sreća da zakoni fizike ne podliježu vremenu i nemaju rok trajanja. I ako me zapravo čudi zašto Veliki Stvoritelj nije i njih takvima napravio kad je neke druge, nama važnije stvari, načinio nestalnima.
U dnevnom boravku je ugodno, toplo i čisto. U društvu životne suputnice gledam TV. Vrti se neka komedijica koja uspijeva izazvati smijeh kod oboje. To je inače rijetka pojava jer nam se smisao za humor prilično razlikuje.
Čudno je to kako smo kao mlade osobe svi nepotpuni i kada nađemo nekoga tko nas nadopunjuje, čini cijelima, tada kod te osobe volimo i prigrlimo sve ono što nemamo u iskrenoj želji da to postane dio nas, da postanemo kompletni. Kako godine prolaze, zapuštajući svoju osobnost, razvijamo vještinu prihvaćanja i bavljenja time što smo od partnera dobili.
Godine prolaze, i ti surogati karaktera koje smo si implantirali, postaju dio nas ali na način da smo ih uvijek nekako svjesni. Kao lagano tijesna cipela koju smo odlučili ipak kupiti i razgaziti dok nam ne 'sjedne' a kasnije osjećamo u hodu da nam nešto smeta i ako nas više ne žuljaju.
Nakon godina i nataloženih nesporazuma, zapuštenog ja i natovareni nekada slatkim teretom, sve ono što nam je nekada bio odgovor zašto nekoga volimo, postaje odgovor zašto nas sada iritira. Baš zato što nemamo isti smisao za humor. Baš zato što je nekada bila slatko operirana od tehnike a sada mi to siluje sve sinapse racia. Baš zato što potroši cijeli bojler tuširajući se i brblja na telefon. Baš zato što radi cvjetne kolaže ostavljajući za sobom tragove skorenog ljepila. Baš zato što se ne šminka a nosi visoke pete. Baš zato što sam sve to nekada volio a sada me nervira, baš zato, me nervira još više.
I to što sam težak i kompliciran. I to što volim filozofirati u svakoj prilici, i to što ponovim u različitim društvima isti štos lagano modificirajući priču. I to što sam gadget frick. I to što volim kuhati papazjanije koje nitko osim mene ne bi pojeo. I to što sam filmofil, i to što često znam biti šutljiv i povučen u sebe, sve to je u rukama protivnika dok igramu tu igru 'brak'.
Gledamo dakle tu komediju i, bez veze, bez povoda ona mi kaže:
- Loše sam te sanjala sinoć.-
- Što si sanjala - pitam ja okrećući glavu i pogled prema njoj
- Sanjala sam da smo u nekom stanu, kod nekog… u onim zgradama koje imaju duge zajedničke terase sa kojih se ulazi u stanove. Iz vana se čuje započinjanje neke pucnjavi. Sve više ljudi puca i čuje se da i sa 'naše' terse netko uzvraća.
- I? - napet sam da čujem što je dalje bilo!
- I ti kao izlaziš na tu terasu jer si već prije krenuo nešto uzeti...- priča ona i ja je prekinem...
- I sigurno sam, čim sam izašao, počeo sa „Daj šta koj' kurac tu pucate budale...daj skulirajte se...“ -
- Jeste! - kaže ona ispravivši se i otvorivši širom oči
- I netko, tko je sa te terase pucao na drugu stranu, se okrenuo i pucao u tebe i ubio te. - kaže ona
- I šta je dalje bilo? Sigurno si rekla „Hajde hvala Bogu riješih te se konačno!“ - kažem ja uz smijeh.
- Ma ne ... baš si bezobrazan - kaže ona, blagom gorčinom ali uz polusmješak
- Ma dobro de, de. I šta si ti onda radila? - pitam ja, a ona će
- A ja si, u očaju, mislim u sebi
„E znala sam da će ga lajavost doći glave“ - kaže ona tugaljivo.
- To što sam te tako sanjala...Produžila sam ti život! - razveseljeno će.
Ako ništa drugo, jako smo se dobro spoznali i upoznali, a to je sasvim dobar i dovoljan razlog da se i dalje volimo, kada se već ne trpimo.
U dnevnom boravku je ugodno, toplo i čisto. U društvu životne suputnice gledam TV. Vrti se neka komedijica koja uspijeva izazvati smijeh kod oboje. To je inače rijetka pojava jer nam se smisao za humor prilično razlikuje.
Čudno je to kako smo kao mlade osobe svi nepotpuni i kada nađemo nekoga tko nas nadopunjuje, čini cijelima, tada kod te osobe volimo i prigrlimo sve ono što nemamo u iskrenoj želji da to postane dio nas, da postanemo kompletni. Kako godine prolaze, zapuštajući svoju osobnost, razvijamo vještinu prihvaćanja i bavljenja time što smo od partnera dobili.
Godine prolaze, i ti surogati karaktera koje smo si implantirali, postaju dio nas ali na način da smo ih uvijek nekako svjesni. Kao lagano tijesna cipela koju smo odlučili ipak kupiti i razgaziti dok nam ne 'sjedne' a kasnije osjećamo u hodu da nam nešto smeta i ako nas više ne žuljaju.
Nakon godina i nataloženih nesporazuma, zapuštenog ja i natovareni nekada slatkim teretom, sve ono što nam je nekada bio odgovor zašto nekoga volimo, postaje odgovor zašto nas sada iritira. Baš zato što nemamo isti smisao za humor. Baš zato što je nekada bila slatko operirana od tehnike a sada mi to siluje sve sinapse racia. Baš zato što potroši cijeli bojler tuširajući se i brblja na telefon. Baš zato što radi cvjetne kolaže ostavljajući za sobom tragove skorenog ljepila. Baš zato što se ne šminka a nosi visoke pete. Baš zato što sam sve to nekada volio a sada me nervira, baš zato, me nervira još više.
I to što sam težak i kompliciran. I to što volim filozofirati u svakoj prilici, i to što ponovim u različitim društvima isti štos lagano modificirajući priču. I to što sam gadget frick. I to što volim kuhati papazjanije koje nitko osim mene ne bi pojeo. I to što sam filmofil, i to što često znam biti šutljiv i povučen u sebe, sve to je u rukama protivnika dok igramu tu igru 'brak'.
Gledamo dakle tu komediju i, bez veze, bez povoda ona mi kaže:
- Loše sam te sanjala sinoć.-
- Što si sanjala - pitam ja okrećući glavu i pogled prema njoj
- Sanjala sam da smo u nekom stanu, kod nekog… u onim zgradama koje imaju duge zajedničke terase sa kojih se ulazi u stanove. Iz vana se čuje započinjanje neke pucnjavi. Sve više ljudi puca i čuje se da i sa 'naše' terse netko uzvraća.
- I? - napet sam da čujem što je dalje bilo!
- I ti kao izlaziš na tu terasu jer si već prije krenuo nešto uzeti...- priča ona i ja je prekinem...
- I sigurno sam, čim sam izašao, počeo sa „Daj šta koj' kurac tu pucate budale...daj skulirajte se...“ -
- Jeste! - kaže ona ispravivši se i otvorivši širom oči
- I netko, tko je sa te terase pucao na drugu stranu, se okrenuo i pucao u tebe i ubio te. - kaže ona
- I šta je dalje bilo? Sigurno si rekla „Hajde hvala Bogu riješih te se konačno!“ - kažem ja uz smijeh.
- Ma ne ... baš si bezobrazan - kaže ona, blagom gorčinom ali uz polusmješak
- Ma dobro de, de. I šta si ti onda radila? - pitam ja, a ona će
- A ja si, u očaju, mislim u sebi
„E znala sam da će ga lajavost doći glave“ - kaže ona tugaljivo.
- To što sam te tako sanjala...Produžila sam ti život! - razveseljeno će.
Ako ništa drugo, jako smo se dobro spoznali i upoznali, a to je sasvim dobar i dovoljan razlog da se i dalje volimo, kada se već ne trpimo.