SAT SAMOĆE
Kroz okno u noć
bjelinom rublja skriven,
još jedno okno možda
na istu stranu
pogled baca u tminu.
Daleko negdje možda je smiraj,
drhtavih ruku sputana toplina.
Bez gnijeva na počinak ide,
u postelji usnut’ će kraj gnijeva,
do jutra...
Odmor u danu
dok kuca sat samoće,
kuca,
kuca,
u kasno kuhinjsko veče
i kroz rublje
u drugo okno gleda,
i želju svoju sprema.
bjelinom rublja skriven,
još jedno okno možda
na istu stranu
pogled baca u tminu.
Daleko negdje možda je smiraj,
drhtavih ruku sputana toplina.
Bez gnijeva na počinak ide,
u postelji usnut’ će kraj gnijeva,
do jutra...
Odmor u danu
dok kuca sat samoće,
kuca,
kuca,
u kasno kuhinjsko veče
i kroz rublje
u drugo okno gleda,
i želju svoju sprema.