ŽIVIM TU, PREKOPUTA
Lica izmučena mržnjom,
fizionomije straha,
proleteri nereda,
zaudaranje sećanja.
U popišanom ćošku
najlonom uvijeni
beskućnik, ostavština.
Sveobuhvatna, ogromna
otvorena rana što zjapi
u sivo, radioaktivno nebo
već potrošenog sutra.
Živim tu, prekoputa,
iza bolničkog dvorišta
po kojem psi lutalice
razvlače trule amputacije.
Sanjam, stalno,
koketirajuće meso,
oči iza obojenog stakla,
brujanje oktana.
Iz kutije zovu
na skupljanje priloga
za devojčicu koja umire
od neizlečivog stida.
Kucam, 063 .. 064 ..
da otkupim dušu,
da smanjim smrad
urasle krivice.
Živim tu, prekoputa,
zaboravljenog hodnika,
gde medicinske sestre
u duvanskom dimu
kuju dezinfekcije.
Fenoli, alkoholi,
aldehidi, formalinske pare ...
Haos kao izlaz
iz samoga sebe,
i anarhija
kao povratak.