TRI LETNJA DANA
Zamah nemoći,
kraći od dužine tela
i dah težak,
otet iz dubine.
Tetive drže kosti
u bolnoj napetosti...
Kretati se, ne stati!
...
Spor je dan,
a vreme leti.
Pričao bih s nekim.
Ali reči nema,
usta su mi puna
samo krupne soli.
"Ubiti me neće
ono što me boli"
ponavljam u sebi
- autosugestivna
onanija.
...
Noćas se podigao
čudan neki vetar,
nosio je lišće,
kidao je granje.
Ležao sam go,
ništa nisam čuo.
Po grubom naboru
znojne posteljine,
ostao je otisnut
ožiljak vrućine,
Gluv, bez snova,
cele noći tražio sam
utehu koži.