NEPOZNATOG DIJALEKTA
Nije mi pamet mudrost dala,
nemam ni razuma ni providnosti.
Na prvi treptaj kad' si me zvala,
bezglavo sam putem ti kročio.
Za tu tugu što dala si,
ja budala, bez mudrosti i pameti,
kako lako se niz kleti bacih,
glupan, bez zamaha, bez pakosti.
Sada je smijeh i neslana šala,
što preplovih toliko vrijeme.
I dok se priglupi gušter ceri,
gledajuć' novi rep što mu raste,
iskrenost se slovom tek mjeri,
i pišem vam, 'sretni da ste'.
Nije nikada bilo suđeno mi,
prepun godinama dječački igrat' se,
iz mojih mladosti nema igara,
a zavodničko lice je prijevara.
Nije ni oko ni kosa plava,
nije ni šarm ni luda glava,
ni osmjeh ni riječ sućutna,
u času spoznaje ništa pomogla.
Samo je san, blijeda slika,
sve moje mudrosti i pameti,
ostala skrivalo, kao krinka,
da neprespane noći plati.
Kako se lako tome prepustih,
o kako lako riječi izustih
koje nam nisu ništa značile.
Molio sam da mi zarobljena duga,
jednom bojom, crnom obojena,
znanog početka, a beskraja sluga,
u jučerašnji ode zaborav.
I nema te utjehe niti tog' druga,
kad' je u tebi, i tebi draži,
tek priglupi citator, plagijator,
svih mojih priča, zajedljivi orator.
U tebi je sada glas te provincije,
šareni lažljivac nepoznatog dijalekta,
neuki, neiskusni, zaigrani gadovi,
misle da jutro briše sve tragove.
Ako tek vijeđa i boja glasa,
il' samo godine nešto znače,
okrećem ti onda zauvijek leđa,
pustih mi čežnja gutajući mrače.
Ne vidim kraja tvojoj besćutnosti,
iza tvog pogleda je dubina,
i neka mi dragi Bog oprosti,
znam da si samo tašta praznina.
nemam ni razuma ni providnosti.
Na prvi treptaj kad' si me zvala,
bezglavo sam putem ti kročio.
Za tu tugu što dala si,
ja budala, bez mudrosti i pameti,
kako lako se niz kleti bacih,
glupan, bez zamaha, bez pakosti.
Sada je smijeh i neslana šala,
što preplovih toliko vrijeme.
I dok se priglupi gušter ceri,
gledajuć' novi rep što mu raste,
iskrenost se slovom tek mjeri,
i pišem vam, 'sretni da ste'.
Nije nikada bilo suđeno mi,
prepun godinama dječački igrat' se,
iz mojih mladosti nema igara,
a zavodničko lice je prijevara.
Nije ni oko ni kosa plava,
nije ni šarm ni luda glava,
ni osmjeh ni riječ sućutna,
u času spoznaje ništa pomogla.
Samo je san, blijeda slika,
sve moje mudrosti i pameti,
ostala skrivalo, kao krinka,
da neprespane noći plati.
Kako se lako tome prepustih,
o kako lako riječi izustih
koje nam nisu ništa značile.
Molio sam da mi zarobljena duga,
jednom bojom, crnom obojena,
znanog početka, a beskraja sluga,
u jučerašnji ode zaborav.
I nema te utjehe niti tog' druga,
kad' je u tebi, i tebi draži,
tek priglupi citator, plagijator,
svih mojih priča, zajedljivi orator.
U tebi je sada glas te provincije,
šareni lažljivac nepoznatog dijalekta,
neuki, neiskusni, zaigrani gadovi,
misle da jutro briše sve tragove.
Ako tek vijeđa i boja glasa,
il' samo godine nešto znače,
okrećem ti onda zauvijek leđa,
pustih mi čežnja gutajući mrače.
Ne vidim kraja tvojoj besćutnosti,
iza tvog pogleda je dubina,
i neka mi dragi Bog oprosti,
znam da si samo tašta praznina.