GLAS PRIJATELJA
Pošao sam te večeri u šetnju, ne sa psom, već onu pušačku, nervoznu i napetu. Brujanje u glavi je bilo nepodnošljivo i ja sam jednostavno uzeo jaknu, cigarete i izašao van. Dok sam izlazio iz kuće, ostavljao sam zvuke jednog telefonskog razgovora, perilice suđa i preglasne televizije koju sam sam pojačavao ne bih li nekako prekrio prethodna dva. Već u hodniku sam pjevušio u bjesu 'To much information', agresivno otvarajući ormarić za cipele. Nitko se nije osvrtao zamnom, neprimjećeni odlazak. U isti mah, zatvarajući vrata za sobom i oblačeći jaknu, zvuci su ostali prepolovljeni i sama ta činjenica kao da je izazvala otpuštanje zadnjeg vala bjesnila u meni. Već sam bio na cesti upaljene cigarete u ustima, ne znajući kamo krenutu.
Bila je kasna zima ili rano proljeće, ne sjećam se, ali vani nije bilo hladno to znam. Bilo je vlažno, južina je pojačavala napetost u meni i imao sam osjećaj kao da se nalazim u kupatilu odmah iza nečijeg tuširanja. Gadljivo ljepljiva struktura zraka hvatala mi se na
lice, koje je spuštalo pogled u vlažnu cestu, određivajući naum kretanja. Lijevo ili desno? Ni danas ne pamtim kojim sa putem krenuo. Sjećam se samo da sam kućnu iritaciju zamjenio klimatskom i to je već samo po sebi doprinosilo osjećaju rasterećenja.
Nakon par cigareta našao sam se na stazi koja sa ceste vodi u šumu i kojom obično šećem psa za vikenda. Nisam uopće razmišljao koliko je sati, mrak me nije smetao, gazio sam mehanički razmišljajući jedino o tome što sam ostavio kod kuće i što me čaka kada se vratim. Sjećam se da sam pušio cigaretu za cigaretom, hodao i pažljivo gasio opuške o kamene izbočine na pješačkoj stazi koja je postajala sve uža i mračnija i ako su mi se oči već prilagodile. Sa sve većim naporom i koristeći ruke pri hodu, odgurivajući sve gušće grane u tom prolazu, probijao sam se bez straha, bez razmišljanja gdje sam i kamo idem. U jednom trenu sam se poskliznuo i počeo padati. Neočekivana udolina predamnom i skliska, grbava, kamena podloga, prevarili su me i praznina me uzela k sebi.
Kako čovjek može biti tako staložen u takvim situacijama. Kao omamljen ili hipnotiziran ljutnjom i nervozom, moje tijelo je propadalo bez straha. Pažljivo čuvajući šake i polu savijenih koljena kao da sam programirao taj pad. Udarci su bivali jaki ali su pete, laktovi, stražnjica i leđa to sve amortizirali. Kao da se radi o velikoj okladi, da li se smijem tuda pustit na leđima nogama naprijed.
Kažu da se od dvojice ljudi koji se klade jedan uvjek zove Pokvaren a drugi Budala, prvi sa sigurnošću poznaje informacije dok drugi misli da se prvi zove kao i on. Ja sam bio Budala ali mi je sreća bila naklonjena i odavao sam dojam profesionalnog Pokvarenjaka. Pad je završio i ja sam mirno ležao na leđima u domak malene šljunčane plaže. Ustao sam oslanjajući se na laktove u polumeko blatnasto tlo čije sam naslage i težinu osjećao na petama cipela. Povukao sma desnom nadlanicom sebi po leđima kao da sam mislo da ću time očistiti vjerojatno potpuno umazanu jaknu. Kada sam ruku prislono pojavio se očekivani masni hladni sloj mješavine rastopljene zemlje, mahovine i sitnih komadića prljavštine. Obrisao sam ruku i rukav, koliko sam je mogao tako izokrenuti, o prednji dio jakve u visini stomaka, kaneći imati bar čiste ruke ako sam već sav prljav.
Šljunčana plaža mi je bila posve nepoznata, zaklonjenost mjeseca i potpuna dezorijentacija još pri hodanju stazom, učinili su da sam se našao na sasvim nepoznatom mjestu. Tada sam primjetio nešto čudno, jako čudno. Na desnoj ruci odjednom nisam imao nikakvih tragova blata i prljavština a na nogama su mi bile potuno nove, duboke cipele za hodanje koje nikada prije nisam imao, nikada si nisam kupio niti poželio imati. Dodir prstima po leđima donio je već očekivani doživljaj čiste i suhe jakne, jedino je detalj štepa proreza na leđima ukazivao da je nešto drugačije. Spustio sam pogled i ako je mrak prikrivao boje i detalje i shvatio da na sebi imam potuno novu jakni sa džepovima na grudima koje sam odmah osjetio hvatavši se za prsa i struk. Materijal je bio podatan, kvaletitan, prije svega je odavao svježinu novog odjevnog predmeta.
A zatim su svi šumovi utihnuli. Sva šuškanja granja i lišća, svo mreškanje morskih valova u šljunčanom plićaku, sve, sve je zamuklo. I nisu samo zvuci nestali već i sam vjetar i sva kretanja oko mene, sva osim mojeg. Opet sam spustio pogled na sopstevene ruke koje sam pridigao od struka pokušavajući u mraku zaključiti mogu li se ja kretati. Mogao sam. Moj slijedeći pomak bio je pokušaj prevrtanja kamenčića na plaži i tada sam shvatio da ih se ne može pomaknuti koliko god se upiralo i udaralo. Potpuna zamrznuta slika, sablasna plastika. Nalazio sam se u kazališnom setu, tako mi se činilo, no taj me osjećaj varao jer sam u slijedećem dizanju pogleda ugledao obrise rta u daljini. Bio sam u nekoj uvali na jednoj strani dok se rt, udaljen možda dvije stotine metara prostirao na drugoj. Prišao sam vodi i ustanovio da je jednako tvrda kao i nepomični škjunak. Sve ja bila ogomna maketa u omjeru 1 na 1, bez pokreta bez mirisa i zvukova.
Okrećem se ka mjestu sa kojeg sam doklizao ali ne vidim tu padinu taj uski tobogan, a sa druge strane iz pravca rta čujem dovike 'vratiiii seeeeeee, vratiiii seeeeeee' i svoje ime. To je bio glas poznat kao glas najmilije osobe. Glas prijateljice koja je još prije posljednjih ratova odselila u Ameriku i sa kojom se viđam izuzetno rijetko, ni spomena onoj učestalosti koju bih i u najskromnijim željama izustio. Prijateljice čije druženje neizmjerno volim i uvjek gutam kao izgladnjeli pas kada smo skupa. Prijateljice koja ima predivnog muža koji je isto toliko dobra i pametna osoba. Ljudi koji napajaju sve suhe zemlje kojima pohode.
Ponovno čujem dovike, ali se 'vrati se, vratise' i moje ime izmjenjuju tako da moje ime prevladava sve jače i jače dok se prvi dio više uopće ne čuje i ja se budim na kauču dok mi supruga dovikuje ime i govori da je televizija preglasna. Trgnut ustajem u sjedeći položaj i drhavom rukom i tjelom u pokretu, nalazim daljinski upravljač i smanjujem zvuk . 'Utišaj to čovječe, uši mi probi!'.
Dolazim na posao jutros. Nalazim poruku od prijateljice. Predivnu toplu, ljudsku, svakakvu i svemoćnu. Ona me bodri i pohvalnim tonom govori o meni i porukama koje sam odašiljao ranijih dana. Njihova ljubav je osjetna, grije, širi i daje mjesta udahu.
Pišem ovo.
Bila je kasna zima ili rano proljeće, ne sjećam se, ali vani nije bilo hladno to znam. Bilo je vlažno, južina je pojačavala napetost u meni i imao sam osjećaj kao da se nalazim u kupatilu odmah iza nečijeg tuširanja. Gadljivo ljepljiva struktura zraka hvatala mi se na
lice, koje je spuštalo pogled u vlažnu cestu, određivajući naum kretanja. Lijevo ili desno? Ni danas ne pamtim kojim sa putem krenuo. Sjećam se samo da sam kućnu iritaciju zamjenio klimatskom i to je već samo po sebi doprinosilo osjećaju rasterećenja.
Nakon par cigareta našao sam se na stazi koja sa ceste vodi u šumu i kojom obično šećem psa za vikenda. Nisam uopće razmišljao koliko je sati, mrak me nije smetao, gazio sam mehanički razmišljajući jedino o tome što sam ostavio kod kuće i što me čaka kada se vratim. Sjećam se da sam pušio cigaretu za cigaretom, hodao i pažljivo gasio opuške o kamene izbočine na pješačkoj stazi koja je postajala sve uža i mračnija i ako su mi se oči već prilagodile. Sa sve većim naporom i koristeći ruke pri hodu, odgurivajući sve gušće grane u tom prolazu, probijao sam se bez straha, bez razmišljanja gdje sam i kamo idem. U jednom trenu sam se poskliznuo i počeo padati. Neočekivana udolina predamnom i skliska, grbava, kamena podloga, prevarili su me i praznina me uzela k sebi.
Kako čovjek može biti tako staložen u takvim situacijama. Kao omamljen ili hipnotiziran ljutnjom i nervozom, moje tijelo je propadalo bez straha. Pažljivo čuvajući šake i polu savijenih koljena kao da sam programirao taj pad. Udarci su bivali jaki ali su pete, laktovi, stražnjica i leđa to sve amortizirali. Kao da se radi o velikoj okladi, da li se smijem tuda pustit na leđima nogama naprijed.
Kažu da se od dvojice ljudi koji se klade jedan uvjek zove Pokvaren a drugi Budala, prvi sa sigurnošću poznaje informacije dok drugi misli da se prvi zove kao i on. Ja sam bio Budala ali mi je sreća bila naklonjena i odavao sam dojam profesionalnog Pokvarenjaka. Pad je završio i ja sam mirno ležao na leđima u domak malene šljunčane plaže. Ustao sam oslanjajući se na laktove u polumeko blatnasto tlo čije sam naslage i težinu osjećao na petama cipela. Povukao sma desnom nadlanicom sebi po leđima kao da sam mislo da ću time očistiti vjerojatno potpuno umazanu jaknu. Kada sam ruku prislono pojavio se očekivani masni hladni sloj mješavine rastopljene zemlje, mahovine i sitnih komadića prljavštine. Obrisao sam ruku i rukav, koliko sam je mogao tako izokrenuti, o prednji dio jakve u visini stomaka, kaneći imati bar čiste ruke ako sam već sav prljav.
Šljunčana plaža mi je bila posve nepoznata, zaklonjenost mjeseca i potpuna dezorijentacija još pri hodanju stazom, učinili su da sam se našao na sasvim nepoznatom mjestu. Tada sam primjetio nešto čudno, jako čudno. Na desnoj ruci odjednom nisam imao nikakvih tragova blata i prljavština a na nogama su mi bile potuno nove, duboke cipele za hodanje koje nikada prije nisam imao, nikada si nisam kupio niti poželio imati. Dodir prstima po leđima donio je već očekivani doživljaj čiste i suhe jakne, jedino je detalj štepa proreza na leđima ukazivao da je nešto drugačije. Spustio sam pogled i ako je mrak prikrivao boje i detalje i shvatio da na sebi imam potuno novu jakni sa džepovima na grudima koje sam odmah osjetio hvatavši se za prsa i struk. Materijal je bio podatan, kvaletitan, prije svega je odavao svježinu novog odjevnog predmeta.
A zatim su svi šumovi utihnuli. Sva šuškanja granja i lišća, svo mreškanje morskih valova u šljunčanom plićaku, sve, sve je zamuklo. I nisu samo zvuci nestali već i sam vjetar i sva kretanja oko mene, sva osim mojeg. Opet sam spustio pogled na sopstevene ruke koje sam pridigao od struka pokušavajući u mraku zaključiti mogu li se ja kretati. Mogao sam. Moj slijedeći pomak bio je pokušaj prevrtanja kamenčića na plaži i tada sam shvatio da ih se ne može pomaknuti koliko god se upiralo i udaralo. Potpuna zamrznuta slika, sablasna plastika. Nalazio sam se u kazališnom setu, tako mi se činilo, no taj me osjećaj varao jer sam u slijedećem dizanju pogleda ugledao obrise rta u daljini. Bio sam u nekoj uvali na jednoj strani dok se rt, udaljen možda dvije stotine metara prostirao na drugoj. Prišao sam vodi i ustanovio da je jednako tvrda kao i nepomični škjunak. Sve ja bila ogomna maketa u omjeru 1 na 1, bez pokreta bez mirisa i zvukova.
Okrećem se ka mjestu sa kojeg sam doklizao ali ne vidim tu padinu taj uski tobogan, a sa druge strane iz pravca rta čujem dovike 'vratiiii seeeeeee, vratiiii seeeeeee' i svoje ime. To je bio glas poznat kao glas najmilije osobe. Glas prijateljice koja je još prije posljednjih ratova odselila u Ameriku i sa kojom se viđam izuzetno rijetko, ni spomena onoj učestalosti koju bih i u najskromnijim željama izustio. Prijateljice čije druženje neizmjerno volim i uvjek gutam kao izgladnjeli pas kada smo skupa. Prijateljice koja ima predivnog muža koji je isto toliko dobra i pametna osoba. Ljudi koji napajaju sve suhe zemlje kojima pohode.
Ponovno čujem dovike, ali se 'vrati se, vratise' i moje ime izmjenjuju tako da moje ime prevladava sve jače i jače dok se prvi dio više uopće ne čuje i ja se budim na kauču dok mi supruga dovikuje ime i govori da je televizija preglasna. Trgnut ustajem u sjedeći položaj i drhavom rukom i tjelom u pokretu, nalazim daljinski upravljač i smanjujem zvuk . 'Utišaj to čovječe, uši mi probi!'.
Dolazim na posao jutros. Nalazim poruku od prijateljice. Predivnu toplu, ljudsku, svakakvu i svemoćnu. Ona me bodri i pohvalnim tonom govori o meni i porukama koje sam odašiljao ranijih dana. Njihova ljubav je osjetna, grije, širi i daje mjesta udahu.
Pišem ovo.