ZAVEJANI
Spuštam oči u dlanove.
Kažem 'brrrr zima je',
tiho, da izbegnem
eho i lavine.
Davno,
dok su još
u našim parkovima
klupe imale
drvenu snagu,
zaboravio sam
da ti kažem hvala,
za najvreliju
promrzlinu.
Svetlo putuje sporo
niz ulični stub,
kao da se sliva
kap šećernog sirupa,
dok ulica tone u tišinu
našeg razgovora.
Kažem 'zima je',
tiho,
da izbegnem
eho i lavine
i samo hrptavi
klecaj koraka
nam čujem.
I drhte mi slabine,
i gledam napred,
ravno u svoj dah,
i kažem 'zima je'
...pa opet spustim oči
u tvoje dlanove,
i mi potonemo
na mah.