Bez imena i kućnog broja
Kotle
Na mjestu gdje je nekada bila prizemnica sa nenametljivim, ali pažnjom i ljubavlju uređenim vrtom, u kratkom roku, kratkom kao što je ovo ljeto bilo, iznikla je stambena trokatnica potpuno opločanog okoliša koji sada služi za parking. Na isturenim terasama su zdjele od plastike koja imitira keramiku, uredno posađene neukusno šarenim mačuhicama i begonijama.
Ne sjećajući se što je tu bilo prije, čovjek bi mogao reći da to zdanje nije ružno, da taj okoliš, tako uredan, ravnih, definiranih linija i dvorišta potpuno popločanog kockama od stlačenog betona, predstavlja primjer kako bi trebao izgledati osmišljen životni prostor čovjeka novoga doba. Životni prostor čovjeka i njegovog limenog djeteta koje na gumenim nogama spava na tom ogoljenom čistom dvorištu, bez prašina i blatnih staza.
Ne znajući za prošlost toga prostora, ne poznajući tradiciju i običaje, nemajući u nosnicama miris crvene zemlje, opalih smokvi i suhog otkosa, kao netko tko je zatečen, rekao bih da je nova trokatnica, savim prihvatljiva. Vizura, obojana nekom toplom zagasitom narančastožutom, udomljuje neke nove ljude, neke koji se ne sjećaju i ne znaju.
Ipak, ja se sjećam, i znam. Znam za suhozide, znam za u kamenu uzgajane pomidore i siromašne povrtnjake zalijevane kišnicom iz neukrašene šterne.
Sjećam se negdašnje prizemnice kamenih zidova i krova prekrivenog starom kupom koja je pod stoljetnim kišama, suncima i burama, mijenjala boju. Stara kupa na kojoj je u toplim jesenima, na sjevernoj strani krovišta, rasla slabašna mahovina, leđena rijetkim mrazovima fašnika, pržena visokim suncima ljeta, kupana južnim kišama i ponovno uskrsnulima u nekim jesenima. I tako valjda jedno stoljeće, i duže, mijenjala je sporadično osnovnu boju ionako neidealne mješavine gline, nekada davno pečene u nekim Cerovljima kakva više ne postoje.
Sjećam se i kamenih erti, rukom klesanih grubih nepravilnih rubova, i malih finestri zaklanjanih od kiša ili užarenih svjetlosti, škurama od zeleno obojene smrekovine. I željeznih ohrđalih okova se sjećam, okova koji su ranili ertu, uklještili škuru i živjeli u tom trojstvu, zagrljeni kao u nekoj neraskidivoj ljubavi, i tako valjda jedno stoljeće, i duže, ali ne duže od toga.
Ostat će možda samo neka stara požutjela fotografija nađena u nekom davno zametnutom albumu. Netko će je možda jednom pronaći, za stoljeće, ili prije. Ako se to ikada dogodi, neka stavi ovo uz nju i pokuša se sjetiti imena ulice i kućnog broja.
Ne sjećajući se što je tu bilo prije, čovjek bi mogao reći da to zdanje nije ružno, da taj okoliš, tako uredan, ravnih, definiranih linija i dvorišta potpuno popločanog kockama od stlačenog betona, predstavlja primjer kako bi trebao izgledati osmišljen životni prostor čovjeka novoga doba. Životni prostor čovjeka i njegovog limenog djeteta koje na gumenim nogama spava na tom ogoljenom čistom dvorištu, bez prašina i blatnih staza.
Ne znajući za prošlost toga prostora, ne poznajući tradiciju i običaje, nemajući u nosnicama miris crvene zemlje, opalih smokvi i suhog otkosa, kao netko tko je zatečen, rekao bih da je nova trokatnica, savim prihvatljiva. Vizura, obojana nekom toplom zagasitom narančastožutom, udomljuje neke nove ljude, neke koji se ne sjećaju i ne znaju.
Ipak, ja se sjećam, i znam. Znam za suhozide, znam za u kamenu uzgajane pomidore i siromašne povrtnjake zalijevane kišnicom iz neukrašene šterne.
Sjećam se negdašnje prizemnice kamenih zidova i krova prekrivenog starom kupom koja je pod stoljetnim kišama, suncima i burama, mijenjala boju. Stara kupa na kojoj je u toplim jesenima, na sjevernoj strani krovišta, rasla slabašna mahovina, leđena rijetkim mrazovima fašnika, pržena visokim suncima ljeta, kupana južnim kišama i ponovno uskrsnulima u nekim jesenima. I tako valjda jedno stoljeće, i duže, mijenjala je sporadično osnovnu boju ionako neidealne mješavine gline, nekada davno pečene u nekim Cerovljima kakva više ne postoje.
Sjećam se i kamenih erti, rukom klesanih grubih nepravilnih rubova, i malih finestri zaklanjanih od kiša ili užarenih svjetlosti, škurama od zeleno obojene smrekovine. I željeznih ohrđalih okova se sjećam, okova koji su ranili ertu, uklještili škuru i živjeli u tom trojstvu, zagrljeni kao u nekoj neraskidivoj ljubavi, i tako valjda jedno stoljeće, i duže, ali ne duže od toga.
Ostat će možda samo neka stara požutjela fotografija nađena u nekom davno zametnutom albumu. Netko će je možda jednom pronaći, za stoljeće, ili prije. Ako se to ikada dogodi, neka stavi ovo uz nju i pokuša se sjetiti imena ulice i kućnog broja.